Sjećam ga se jasno i čisto kao što je obraz novorođenčeta.
Stajao je u hodniku na ormariću za obuću.
Mama bi, dok je u dnevnom sjedila sa friško zapaljenom cigarom, znala reći – dodaj mi telefon!
Mama bi, dok je u dnevnom sjedila sa friško zapaljenom cigarom, znala reći – dodaj mi telefon!
Ja bih potom potrčala u hodnik, razvukla žicu koliko god mogu, pa pred mater stavila crveni sa crnom slušalicom i istim takvim tipkama model “iskra ETA-86”.
Žica je bila zategnuta, zaigrano sam se provlačila ispod nje, a mama bi sa cigarom u desnoj i slušalicom u lijevoj ruci krenula u svoje ritualne pozive nakon završenog radnog dana.
Zvala je redom, svoju mater, sestru, prijateljice.
Obavezno bi prije svakog poziva pogledala na sat.
Ako bi katkad kazaljka pokazala i minut više od osam i trideset, govorila bi odlučno – a ne, ne, sad je već kasno.
Ne sjećam se tko je vraćao telefon u hodnik.
…
Nekoliko dana unazad, u nedjelju, sat i pol poslije ponoći, sjedila sam i pisala mailove.
Puno volim nedjeljom navečer iskucati sve što bih trebala u radni ponedjeljak, pa zakazati te mailove da ujutro sretno stignu na adresu primatelja, dok ja o njima i ne mislim, nego sjedim i šutim u miru i tišini uz svoju prvu jutarnju.
Te nedjelje na ponedjeljak, dobrano poslije ponoći i ne znam koliko zakazanih mailova kasnije, zaspala je koncentracija, pa mi je poslije “srdačnog pozdrava” prst skrenuo s puta i umjesto da zakaže slanje za jutro, on je mail poslao odmah.
Preznojila sam se od trtične kosti do hipofize.
I momentalno na istu adresu poslala još jedan mail u kojem sam priložila najdublje isprike zbog prethodnog koji je stigao u nedoba.
…
Sljedećeg dana, u ponedjeljak navečer, nešto prije ponoći, direkt u krevet stigao mi je poslovni mail.
Sljedećeg dana, u ponedjeljak navečer, nešto prije ponoći, direkt u krevet stigao mi je poslovni mail.
Sačuvaj bože, kakvo provaljivanje u postelju, pomislila sam gurajući telefon pod jastuk i otišla u san.
Taj mail iz treće smjene nije izoliran slučaj.
On je jedan od mnogobrojnih koji znaju stići i petkom i svetkom u svako doba i nedoba.
Sjećam se dobro kad se to negledanje na sat normaliziralo.
U ono, sada već poodavno, a kao da je jučer bilo, koronarno doba, u kojem smo svi dane provodili iza zatvorenih vrata. Kad se svačiji ured preselio na kauč i za trpezarijski stol, pa se podrazumijevalo da si prisutan i dostupan non-stop.
Svi smo bili 00-24 doma i novo normalno je postalo da ti posao provaljuje u intimu u svako doba.
Zadržalo se i danas.
Nažalost!
…
Cijelo odrastanje gledala sam u crvenu “iskru” sa koje se zvalo do osam i trideset.
Cijelo odrastanje gledala sam u crvenu “iskru” sa koje se zvalo do osam i trideset.
A ako bi, ne daj bože, zvonila poslije devet, znalo se da ćeš s druge strane čuti neko sranje.
“Iskra” na sebi nije imala sat, a rijetko je zvonila u pogrešno vrijeme.
Možda mi ne nedostaje ona, nego bezbrižnost tog doba.
Fotografija: Nemanja Maraš