Povezano
Kada govorimo o nadi, često je zamišljamo kao svetlost koja nas vodi kroz tamu, kao optimizam koji nas podiže i daje nam snagu da izdržimo. Ali šta ako nada ne dolazi iz vere u bolje sutra, već iz potpunog suočavanja sa besmislom, iz onog trenutka kada više nemamo šta da izgubimo? Šta ako je upravo očaj ono što nas tera napred?
SIZIFOV PARADOKS: NADA U BESMISLU
Albert Kami u Mitu o Sizifu postavlja jedno od najsmelijih filozofskih pitanja: da li život ima smisla ako je sve što radimo unapred osuđeno na ponavljanje i propast? Sizif, osuđen da gura kamen uz brdo znajući da će se on svaki put otkotrljati nazad, predstavlja vrhunsku metaforu apsurdnog postojanja.
Međutim, Kami ne vidi Sizifa kao očajnog, već kao pomirenog. Zašto? Jer u trenutku kada shvati svoju sudbinu, kada prestane da se buni protiv nje i prihvati apsurd, on postaje slobodan.
Ovo nas vodi do ključne ideje: možda prava nada ne leži u iluzijama da će stvari same od sebe postati bolje, već u radikalnom prihvatanju očajanja. Kada više ne očekujemo ništa, kada shvatimo da svet nema inherentni smisao, tada prestajemo da budemo zarobljenici lažnih uteha. U tom trenutku, možemo početi da stvaramo sopstveni smisao.
OČAJ KAO POČETAK PROMENE
Pesimizam često nosi negativnu konotaciju, smatra se slabim, pasivnim, destruktivnim.
Ali šta ako je, u određenim trenucima, pesimizam upravo ono što nam je potrebno? Kada shvatimo da su stari sistemi nepopravljivi, da su ideali kojima smo težili srušeni, da nema spasa u spoljašnjim strukturama, tada možemo da prestanemo da ih opravdavamo. Očaj je trenutak kada vidimo svet onakvim kakav jeste, ogoljen, bez ulepšavanja i maski.
Istorija je pokazala da promene ne dolaze iz zadovoljstva, već iz osećaja da dalje ovako ne može.
Velike revolucije, umetnički pokreti, filozofske misli, sve su one nastale iz nemira, iz osećaja gubitka i apsurda. Kada više nemamo šta da izgubimo, otvara se prostor za nešto novo.
IZMEĐU APSURDA I DELANJA
Nada u pesimizmu nije samo puka lažna uteha. To nije slepo verovanje da će se stvari same od sebe popraviti, niti pasivno prepuštanje sudbini. Naprotiv, ona nas oslobađa od iluzija i tera nas na akciju.
Baš kao što Kami kaže da moramo sagledati Sizifa kao simbol prihvatanja apsurda, tako i mi možemo zamisliti pesimistu koji, suočen sa konačnim besmislom, počinje da deluje. To je neko ko vidi svet u njegovoj surovoj realnosti, ali se ne povlači pred njom, već koristi taj očaj kao gorivo da stvori nešto novo.
Možda, na kraju krajeva, prava nada nije u uverenju da će sve biti u redu samo od sebe, već u prihvatanju mogućnosti da postoji prostor da se stvari premene ukoliko delamo. Kada nam ništa nije obećano, kada ne postoje ideali ili sistemi uverenja na osnovu kojih gradimo nadu, dolazimo do shvatanja da je sve što imamo sadašnji trenutak. Ujedno, iz tog saznanja, rađa se sloboda i želja da se pokrenemo.
Foto: Pinterest