Iako „ma može mi se” stav često zakomplikuje naše bivstvovanje na planeti Zemlji, posebno kad nepromišljeno srljamo u ispunjavanje sopstvenih prohteva, želja i impulsa, BURO. astrolog Marko Kebert ukazuje na sve one situacije u kojima nas baš ta jedna hirovita odluka spasava „života bez života” i pokreće revoluciju koja menja njegovu putanju.
Verovatno bi moj život protekao u svetom i blaženom neznanju da tog decembarskog jutra devedeset i neke nisam od majke dobio zadatak da, već kao đak prvak, odvedem sestru u obdanište. Premda tog predivnog snežnog jutra nije bio problem ustati u šest sati, niti preći taj jedan tričavi pešački, kao suštinski problem ispostavilo se kako objasniti četvorogodišnjoj maloj divi da je za dan slikanja sa Deda Mrazom mnogo bolje obući belu košulju sa velikom kragnom i ružičaste somotske pantalone, koje je majka pripremila, nego tu pufnastu, tutu roze suknjicu, jedinu koju ona želi i pristaje da obuče, naravno na gole noge, na minus pingvin stepeni. Pa to su krokodilske suze, pa to je nepopustljivost, to je „ili crći ‒ ili pući”, ili će biti po njenom, ili se nećemo ni maknuti iz stana, jer roze puf tutu letnja suknjica mora da se prošeta po snegu. I eto, baš tu i baš tako naučio sam tu famoznu reč „hir”, koja, kasnije će se ispostaviti, i nije baš tako loša za naš lični glossary. Možda bi u rečniku trebalo da citiraju velikog Miku Antića kad kaže o hiru:
„Kad mi dođe da idem,
/ mnogo moram da idem. / Nije važno kuda ću.
/ Nije važno dokle ću. / Došlo mi je da idem / i ja idem kao lud / ‒ unutra u mene.”
Sigurno svi, još od detinjstva, razlikujemo dve vrste dece ‒ mirnu decu koja će svojim dobrim (čitaj poslušnim) ponašanjem, peticama, pristojnošću i primerenošću „zaraditi” i „zaslužiti” roditeljsku ljubav. I onu drugu, pošto-poto, odmah i sad, „sad ću ti napraviti dramu i haos” decu koja zapravo uvek dobiju sve što hoće, baš onda kada hoće. Hirovitu „ma pusti ih”, „samo im brže-bolje udovolji da bude mir” decu koja kasnije razviju duboku, podsvesnu, podržavajuću à la L’Oréal „jer ja to zaslužujem” arhitekturu uverenja, čime im se, kao po naređenju, otvaraju sva vrata u životu, dok ona druga, nekada poslušna deca, žive u večitoj sumnji da li su nešto zaslužila, da li su dovoljno dobra, da li su nečemu dovoljno doprinela i nešto opravdala. Decu koja kao da se izvinjavaju što postoje, da kojim slučajem ne smetaju.
Hir kao spasonosni budilnik slobodne volje
I zaista, ako pogledamo značenje reči hir, najčešće nailazimo na sinonime poput obest, ćudljivost ili kapric, a retko na tekstove u kojima se govori o tome kako nam hir može spasti život ili nam pomoći da ga (pro)živimo autentično, izađemo iz obamrle kolotečine sivih dana i ne pristanemo na besomučno uslovljavanje sistema da odustanemo od sebe, da ne vredimo, da nema smisla u otporu i buntu.
Za mene hir ima duboko značenje. Hir, to je ono kad plaćam turu celoj kafani i slavim, i to kad dobijem otkaz, ostanem sam, možda izgubim sve, ali dobijem sebe nazad. Hir kao prkos životu. Hir kao made in Serbia, brendirani srpski proizvod, hir kao dragocena esencija inata. Hir je moja sloboda da između čega god da biram izaberem sebe. To nije luksuz, to je moranje. Ne zato što ne poštujem druge, nego zato što volim sebe. Zato što kad nešto podvedem pod „hir”, znam da nema potrebe za objašnjavanjem. Da su pobedili instinkt, impuls, unutrašnja zapovest. To je zona gde pristajem da nema razuma, upravo zato što su ti nagoni, ta teranja, toliko moćni, urgentni i imperativni da kao pod nekom mističnom šifrom „prioriteta i urgencije” zaobilaze svako preispitivanje i sva pravila. Oni nas povezuju sa nečim istinskim što dolazi iznutra a toliko je snažno, duboko i glasno da um nema pravo na argumente. Sama arogantno-ironično-cinično-hipotetička upitanost hira „kako to misliš skupo?”, ili „kako to misliš ne može?”, ili „kako misliš da ne mogu to?” dovoljno je obrazloženje koje se, kao matematički aksiom ili dogma, nikad ne preispituje. Čuje se samo potvrdan odgovor koji otvara vrata svih unutrašnjih dozvola i odobrenja, lako i jednostavno. Jer znam da sam stvaram svoj univerzum i da se i kosmički zakoni poklanjaju mojoj volji onda kada shvatam da sam ja uzrok svega.
On me nosi, on me razbija
Jer hir nije ni glupost, ni obest, ni razmaženost, nego povratak sebi i svom centru. Možda ishitreni, možda nasilni, možda neočekivani, možda neplanski, al’ povratak. Hir je kao prečica da naprečac i preko veze ponovo vratimo sebe na prvo mesto onda kad smo se odrekli svog trona i svoje krune, titule suverenog vladara svog života.
Onda kada nas svi napuste ili kada, još gore, sami odemo od sebe, baš tada treba da poslušamo šta nam hir poručuje i dozvolimo mu da nam pomogne.
Prepuštanje hiru jedno je sveto putovanje, putanja na kojoj više ne sabiramo „za i protiv” i ne poistovećujemo se sa odlukama uma. Ne brojimo sitne novce života, već plaćamo široke ruke. Kada slušamo svoju utrobu, svoju nutrinu, ono from the guts koje se u tom trenutku toliko jasno čuje da jednostavno ne možemo da ga ignorišemo (a poručuje nam upravo šta je najpreče i najneodložnije).
Predmet hira ‒ desete nove čizme, još jedna Hermes torba, putovanje nakraj sveta… sve su to bespredmetne iluzije zato što se iza njih krije krik za uvažavanjem, urlik onog dela nas koji samo želi da bude čut, primećen i da oseća da zaslužuje baš sve to, bez ponovnog dovođenja njegovog legitimiteta u pitanje. Možda je hir poslednja odluka duše i bića da ih čujemo, kao neki sveti alarm koji se uključuje onda kada svoje potrebe predugo potiskujemo, zanemarujemo, odlažemo i gušimo.
A ako je moj hir to što ne želim da živim dosadan, predvidljiv, uštirkan život kakav je, možda, neko drugi predvideo za mene, okej, onda sam hirovit. Ako je to što volim sebe i što želim sebe da obradujem i iznenadim ‒ hir, okej, baš sam hirovit. Ako je hir odluka da skrenem levo kod Albukerkija kako bih sebe spasao smaranja besomučnog ponavljanja karmičkih petlji, okej, i onda sam hirovit. Ako je moje davanje dozvole sebi da se predomislim hir, onda nek sam ja sebi dugo živ. Ako je hir moje neprikosnoveno pravo da se predomislim koliko god puta hoću i da više neću ni kako ja hoću, da, hirovit sam. Jer taj hir me budi i vraća me, bre, nazad u život. A ja želim da živim toliko punim plućima da kad naprasno udahnem život osetim da sam preronio Tihi okean. Ne želim da budem tih, smušen, neprimetan, želim da gruva, gori, da se zemlja trese i da se pamti da sam njome hodio. Da se zna da sam postojao i da sam se usudio da ukradem od života najskuplje dragulje, skuplje i od onih iz Luvra. Želim da budem stvaran u ovoj realnosti.
Da budem (ponovo) odan sebi i svom unutrašnjem glasu.
Hir je izjava sopstvenom unutrašnjem sistemu da nisam i neću da budem robot. Da neću samo pokorno da sledim algoritme koje je neko drugi kodirao. Da neću da igram igrice, već da istumbam skript. Jer u svetu gde je sve algoritamski predvidljivo, hir je jedino što je još uvek neočekivano, stvarno i potpuno naše. Hir je to pusto ostrvo na koje bežimo i vodimo sebe onda kad smo se sebe toliko uželeli, pa kompulzivno dokazujemo, onako pokajničko-povratnički, ljubav prema sebi. I ispunjavanjem naizgled apsurdnih ili bizarnih želja, bez preispitivanja ili sumnjanja u njihovu opravdanost, odajemo počast, zaklinjemo se na vernost i lojalnost onome ko ih želi. Tim hirom testiramo da li smo bezuslovno tu za sebe i da li je želja našeg srca za nas zapovest. Možda je motiv za hir nevidljiv (golim) razumom, ali je srcem sigurno dokučiv. Jesmo li dovoljno zaljubljeni u sebe da sopstvena bahata izvoljevanja ispoštujemo kao neprikosnovenu zapovest i potvrdimo da navijamo za svoj tim?
Ću, ćeš, će, ćemo, ćete, ćef
Hir je najintimniji oblik slobode koji mi pokazuje koliko samoljubavi zaslužujem. Hir je moja umetnička sloboda, ma moje umetničko besnilo, glas autentičnosti i genijalnosti, futur mog postojanja. Hir je moj luksuz, luksuz da mi se može kako hoću ili kako neću, ali ne zato što sam neuviđajan ili neodgovoran prema drugima, nego zato što sam, najpre, uviđajan i odgovoran prema sebi. Hir je moj dokaz da suvereno vladam svojim životnim odlukama i pravcima, za koje preuzimam odgovornost kao cenu za svoju slobodu. Onaj sam koji dopušta sebi da bira čak i onda kad izgleda kao da mi život ne daje nikakve opcije, jer tada odlučujem da jedna od mojih opcija bude hir. Hir je milosrdna unutrašnja dozvola da izaberem to da najpre uslišim svoje (istinske) želje, pre nego što pristanem na ispunjavanje želja drugih. Hir je moje malo zrno dobrote.
Ilustracija: Bojana Ranković