Šuma Čovjek stiže u Beograd! Ivica Petrušić nam priča o bendu koji izmiče definicijama

Muzika ima tu čaroliju da izmiče svim mogućim barijerama: kulturnim, jezičkim, prostornim, vremenskim – pa čak i barijeri „racionalnog“. Kako nam je rekao Ivica Petrušić, jedan od dva frontmena benda Šuma Čovjek, muzika je, na mnogo načina, „jezik iza jezika“. I kada pustite pesme koje ovaj bend stvara, odmah razumete zašto je to istinito.

Šuma Čovjek je bend koji broji 10 članova, dok se njihove pesme kreću kroz četiri jezika – francuski, bosanski, arapski i nemački. Sviraju eklektičan miks žanrova: balkanski pop-rok, melanholične balade, orijentalne ritmove, rep i brass. Njihovi koncerti su, sasvim očekivano, raskošna proslava – muzika koju izvode „ide direktno u telo“ i plesanje je apsolutno neizbežno, kao i čisto uživanje u različitim ritmovima, instrumentima i zaraznoj energiji.

Šuma Čovjek je senzacija u Evropi – a sada stižu u Beograd. Nastupiće 12. novembra u Zappa Bazi i publiku povesti na jedinstveno putovanje kroz svoje stvaralaštvo: tri albuma koja su redefinisala sve ono što „balkanska“ muzika može da bude.

Tim povodom, Ivica Petrušić je za BURO. govorio o priči iza neobičnog imena benda, o načinu na koji su pronašli svoj muzički izraz, ali i o svom shvatanju doma i korena. Takođe, otkrio nam je poetičnu vezu između njegvog rodnog mesta – sela Guča Gora u BiH – s velikim književnikom Ivom Andrićem.

Uživajte!

Intervju s Ivicom Petrušićem, jednim od frontmena benda Šuma Čovjek

⁠Za početak recite nam – ko je Šuma Čovjek?

Ime nam je, doslovce, dala ulica, a ne priroda. Pravi smo djeca ulice (smijeh). Prve probe imali smo u jazz školi u Cirihu, koja je tada bila u Waldmannstrasse. Kad smo trebali reći publici tko smo, preveli smo to doslovno, riječ po riječ: Wald je šuma, Mann je čovjek. Po gramatici bi bilo „Šumski čovjek“, ali mi smo ga preveli onako kako to rade druga i treća generacija migranata, kad jezik roditelja slažu po njemačkoj gramatici.

Bila je to zafrkancija na račun nas samih, na račun toga kako migracija tiho mijenja jezik, dok ne shvatiš da više ne govoriš ni jedan ni drugi, nego neki treći. I meni se to događa. Odrastao sam uz jezik koji se tada zvao srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski. Danas ga službeno nema, ali ja i dalje tako govorim. Moji mlađi rođaci u Hrvatskoj svako malo me ispravljaju jer, kažu, ne govorim korektno hrvatski. Ne znaju da smo u Jugoslaviji za neke stvari imali malo više riječi na izbor. I tako je i ostalo.

A onda se ime, kako to biva, počelo ostvarivati. Danas s vremena na vrijeme zaista odemo u šumu i grlimo drveće. Smijemo se tome, ali samo napola. Šuma nema pasoš. A naš šuma čovjek, onaj s omota prvog EP-a, korijenje ne drži u zemlji, nego ga nosi na glavi.

Možda tako izgleda svatko tko je otišao: korijenje ponese sa sobom. Ne znam jesmo li mi dobili ime po šumi ili šuma po nama.

Kako svi dolazite sa različitih strana, zanima nas kako ste se upoznali? A kako ste pronašli svoj zvuk, s obzirom na to da mešate različite žanrove?

Počelo je bez mene, jer sam se tada još bavio sevdahom kao član benda Extrem Bosnian Bluez Band, gdje smo već miješali jezike i stilove, recimo hip hop i sevdah. Šuma Čovjek je nastao kao instrumentalni brass bend pod imenom Šuma Čovjek Orkestar, oko klavijaturista Manuela Wülsera i njegovih kolega s jazz škole u Cirihu.

Svirali su balkanske tradicionalke, ali im je to brzo postalo dosadno. Ja sam došao nekoliko godina kasnije. Prvi zajednički projekt bila je balkanska verzija švicarske himne, i to je izazvalo dosta buke. Ideja je tada bila i pomalo politički aktivistička. Švicarska himna već postoji na četiri službena jezika, a mi smo se pitali: kako bi bilo da se prevede na jezike svih ljudi koji ovdje žive?

Pa kad zasvira himna na nogometnom prvenstvu, ne bi je pjevali samo igrači, većinom druga i treća generacija migranata, nego i njihovi roditelji. Hafida sam poznavao od ranije i pozvao sam ga da napišemo jednu pjesmu zajedno. Iz te jedne pjesme nastao je jezik koji zovemo „Šuma Čovjek esperanto“. Zvuk nismo izmislili, mi smo ga zatekli. Kad sjedneš u Manuelov podrum sa svojom biografijom, ona već svira prije nego što uzmeš instrument.

Pevanje na više jezika teče vrlo prirodno u vašim pesmama. Da li publika u Švajcarskoj i Evropi razume emociju pre nego što shvati same reči?

Postoji jezik iza jezika, i on nije u glavi. Na koncertu gotovo nitko ne razumije sve, a ipak se događa nešto što bih nazvao prepoznavanjem.

Melodija ide izravno u tijelo, a riječi stignu kasnije, ako uopće stignu.

Često se pitam ne smeta li razumijevanje ponekad. Kad ne znaš što riječ znači, slušaš kako ona zvuči, kako diše, koliko je teška. Možda je to starije razumijevanje od onog koje dolazi kroz rječnik. Moja baka u Guča Gori govorila je: „Ivice, Bog te bolje čuje dok pjevaš, nego dok pričaš.“ Možda tako i ljudi.

Osmorica vas je u bendu, sa različitim muzičkim i životnim pozadinama. Kako izgleda vaš kreativni proces u studiju – da li je to konstruktivan haos ili švajcarska organizacija?

Nekad nas je osam, nekad devet, a jednom nas je na bini bilo i dvanaest. Na ovoj turneji nas je devetoro. Kod nas, kao i kod svakog pravog balkanskog orkestra, vrijedi ona stara: koliko para, toliko muzike. Ja bih, iskreno, najradije uvijek svirao sa što više ljudi. To je izazovno, i organizacijski i financijski, ali je i poruka.

U vremenu kad jedan čovjek s kompjuterom, pa uskoro možda i bez njega, može napraviti cijeli orkestar, mi biramo da nas na bini bude mnogo, s pravim instrumentima, da dišemo zajedno i da se ponekad i mimoiđemo. Možda je upravo to ono što se ne može izračunati.

Srž pjesama stvaramo nas trojica: Hafid, naš producent Manuel i ja. Zanimljivo je da nam je radni jezik njemački. To je jedini jezik koji sva trojica govorimo podjednako dobro, a precizan je i odličan kad treba prevoditi. Stalno jedni drugima prevodimo što mislimo i što osjećamo, sve dok svatko od nas ne naslika svoje osobne slike u strofama.

Nalazimo se redovito i pjesme gradimo iz komadića: melodije snimljene na mobitelu, slike, akordi, nekad i san. Dogodilo se da sam došao na probu i ispričao što sam sanjao noć prije, zajedno s melodijom, i od toga je nastala pjesma. Kad srž stoji, dolaze ostali svirači i upliću svoje nijanse. Svaki i svaka od njih majstor je na svom instrumentu, jazzeri, kako rekoh, i svatko ima svoj prostor, i kad stvaramo i na bini. To zvuči romantično, ali je i težak posao, kao u svakoj vezi.

Kad netko pomakne jedan ton, pomakne se cijela kuća. Kaos daje dušu, a organizacija omogući da cijeli bend uopće stigne na isto mjesto u isto vrijeme. Ne bih rekao da je jedno švicarsko, a drugo balkansko. Čini mi se da je to dvoje u svakom od nas.

Koliko je evoluirao vaš muzički izraz, ali i nastupi, kroz tri albuma? Koliko je zaživeo poslednji „Ringišpil“ i kako je nastajao?

Prije tri albuma bio je EP „Babel“ (2016). Teško da je nešto moglo biti bliže bendu poput našeg od priče o kuli na kojoj su se ljudi prestali razumjeti. Mi smo pokušali obrnuto, da se razumijemo baš kroz tu pomiješanost jezika. „No Man’s Land“ (2018) posvetili smo prije svega našim roditeljima, koji su cijeli život proveli u raskoraku. Ali i svima onima koji misle da zemlju uistinu mogu posjedovati i osvojiti, bilo kupnjom ili ratom. „Bouge ton cœur“ je tada dugo bila na radiju, a u njoj pjevamo da pomakneš svoje granice i svoje predrasude.

„Fata Morgana“ (2022) nastala je kroz koronu. Bine su bile prazne, nismo znali hoće li ikad više biti koncerata, a glazba nam je bila kao svjetlo na kraju tunela. Možda je baš zato album dobio ime po prividu. Pitam se i danas je li to svjetlo bilo stvarno ili smo ga sami nacrtali da bismo imali prema čemu hodati. A možda tu i nema razlike, dok god hodaš.

„Ringišpil“ je izašao u listopadu 2024. Da je bilo po meni, album se ne bi tako zvao, i to zbog jednog drugog velikog umjetnika s ovih prostora. Vaši čitatelji znat će na koga mislim. Ali eto, ipak se tako zove. Riječ je njemačka posuđenica koju koriste svi balkanski jezici, i to mi je već samo po sebi lijepo. Ring je na njemačkom krug, a Spiel je igra. Na ringišpilu se moraš prepustiti i pustiti da te vrti, i tek onda uživaš. Ako se opireš, može ti i pozliti. Ringišpil je za mene slika koncerta: ubaciš nešto unutra, zavrtiš, i ne znaš što će izaći.

Kad se misli i osjećaji oslobode, nešto se preobrazi, i u publici i u nama. To je gotovo mitski trenutak.

Kristina Kekić je za omot napravila objekt za svaku pjesmu i pustila ga kroz centrifugu. Za pjesmu „Responsable“ to je bila podignuta šaka, a iz centrifuge je izašlo nešto sasvim drugo. Mislim da se tako i nama dogodilo.

U Švajcarskog ste veoma priznati i slušani, a kakve su reakcije publike na Balkanu? Imali ste pre četiri godine turneju po BiH, kako je to prošlo?

Iskreno, išli smo s nemirom. Pjevamo neki višejezični „gemišt“ i nismo znali hoće li ga Bosna prepoznati kao svoj ili kao tuđ. Ali već u Sanskom Mostu, na „Ljetu na Sani“, publika nas je ponijela, i tu se nešto u nama opustilo.

U Mostaru smo svirali na Hamam stageu, nedaleko od Starog mosta, a u Travniku su moji Gučogorci došli vidjeti što to radi „mali Ivica“. U Sarajevu, u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja, plesali su i švicarski i francuski ambasador. Najviše mi je ostalo to da pjesme o domu, napisane daleko od njega, tamo nisu zvučale kao strane.

Koji su to klišei o balkanskoj muzici koje ste čuli po Evropi – i uspešno „razbili“?

Kad smo počinjali, bile su to godine Kusturice i Bregovića i njegove velike popularnosti, pa je za mnoge sve bilo isto: bosanski sevdah, crnogorska melankolija, makedonski ritmovi, sve je to bio „Balkan“. Najveći kliše je da je Balkan samo truba, rakija i ludilo do jutra, egzotična zabava za jednu noć. Mi to znamo i volimo, i ne bježimo od te energije.

Ali uvijek me boljelo kad publika u balkanskoj glazbi čuje samo zabavu, a ne čuje sevdah. Sevdah je čežnja i ljubav koja se nije ostvarila, bol koji se pjeva polako, da bi se mogao podnijeti. Zato smo odlučili da nećemo biti samo party bend. A Balkan smo ionako davno napustili.

S Hafidom je u naš repertoar ušetao cijeli Magreb, šanson, na arapskom, španjolskom i francuskom. Ne znam jesmo li kliše razbili. Možda smo samo otvorili vrata iza njega. Uostalom, dio tog klišea prodajemo i mi sami.

Često naglašavate da vaša muzika nosi poruku inkluzije i prelazaka granica. Da li osećate da je vaša muzika ujedno i politički ili društveni stav u današnjoj Evropi?

I Hafid i ja napustili smo svoje zemlje zbog ratova. Obojica znamo kako se pripadnost okreće protiv ljudi i kako identitet može postati ubitačan. Kad nakon toga stanemo na istu binu i pjevamo na šest jezika, to jest stav, htjeli mi to ili ne. Ali ne želimo vikati, ili barem ne više.

Pitamo se kako nešto promijeniti bez ekstrema, kako imenovati ono što je pogrešno, a da ne zatvorimo vrata. Dvanaest godina bio sam u politici, u parlamentu kantona Aargau, jednog od 26 švicarskih kantona. Muzika nije parlament. Ali doživio sam da izraz tek onda dobije pravu težinu kad se u ulozi političara izraziš kao umjetnik.

⁠Šta za vas danas, nakon toliko godina u Švajcarskoj, znači koncept „doma“?

Odrastao sam u Guča Gori, ispod Vlašića, u selu gdje je Andrić proveo dio života i družio se s fratrima u samostanu. Tamo smješta i svoju pripovijetku „Čaša“. U njoj dva fratra razgovaraju o dvije velike teme: o Bosni i o odlasku iz nje. Kad je Guča Gora prošle godine obilježavala šest stotina godina od prvog pisanog spomena, producirao sam ambijentalnu predstavu po toj pripovijetki, kao poklon selu. Igrala se u samostanskom šljiviku, upravo tamo gdje ju je Andrić zamislio. U „Čaši“ je i rečenica koja mi je možda najjača u cijelom Andrićevom djelu: „Ovdje se dram radosti dušom plaća“. Gledati kako se ona vraća na mjesto gdje je nastala bilo je upravo to. A publika je bila puna ljudi koji su i sami otišli.

U Guča Gori promatram još jedan fenomen. Ljudi koji su davno otišli u svijet, u Njemačku, Švicarsku, Ameriku, vraćaju se kako bi sebi za života napravili grobnicu. Kamen je postavljen, ime uklesano, godina rođenja upisana. Fali još samo jedan datum. Stojiš pred tom pločom i gledaš čovjeka koji je još živ, a već je kod kuće.

U pjesmi „Point d’ancrage“ pokušao sam to sebi nekako definirati: dom je očito tamo gdje ćeš biti pokopan. Ali kad to izgovorim, odmah se pitam: je li to dom ili samo sidro? I za koga je taj grob, za nas, ili za one koji ostaju i trebaju mjesto gdje će nas tražiti? Odrastao sam u socijalističkoj Bosni, gdje su se zvona i ezan čuli s istog brda, i kršćanski sam odgojen. Vjerujem da duša ide dalje.

Pa možda dom i nije mjesto gdje ćemo ležati, nego mjesto odakle ćemo krenuti.

Između Aaraua i Guča Gore još nisam odlučio gdje bi to bilo. Ili možda jesam, samo još nisam uklesao. A između ta dva mjesta je Europa. I ona diže zidove, a istovremeno se, barem ova izvan Švicarske, gubi u difuznim raspravama, ako ih uopće ima, i kao da nestaje. Ili se, volim biti optimist, transformira.

Šta slušate, gledate i čitate? Koje muzičare s Balkana volite – a možete li nama preporučiti nekoga iz Švajcarske?

Andrić je ionako uvijek tu. Na stolu mi je trenutno gomila knjiga koje se, kad bolje pogledam, sve vrte oko istih pitanja: jezika, slobode, pripadanja. Fridrih Vajnreb u „Vor Babel“ traži jezik prije nego što su se ljudi prestali razumjeti, a to je za bend koji je počeo EP-om „Babel“ gotovo osobno pismo.

Simon Vejl u eseju „La personne et le sacré“ pita što je u čovjeku zaista sveto. Lea Ipi u knjizi „Free“ piše o odrastanju na kraju socijalizma u Albaniji, i u njoj sam prepoznao mnogo svog djetinjstva. Kae Tempest u „On Connection“ piše o povezanosti, o onome što se događa i na našim koncertima. Pol Kolijer u „Exodusu“ razmišlja o migraciji iz drugačijeg ugla. Čitam ga jer mislim da o temi koja nas se toliko tiče treba čuti sva mišljenja, i ona koja nam nisu bliska.

Tu su i „Torto Arado“ Itamara Vieire Juniora, roman o sestrama i zemlji u Brazilu, biografija An Pestalozi-Šultes autorice Dagmar Šiferli, žene koja je stajala u sjeni velikog pedagoga, i „Das entführte Bewusstsein“ Ditera Broersa.

A s Balkana „Regata papirnih brodova“ Marka Tomaša, poezija iz Mostara koja plovi jednako krhko kao papirni brodovi, a ipak plovi, i „Semper idem“ Đorđa Lebovića, jednostavno veliki roman.

Što se glazbe tiče, ne bih sada izdvajao imena. Više me zaokuplja nešto drugo. Danas se pjesma može napraviti za nekoliko sekundi, uz umjetnu inteligenciju ili potpuno njome, i zvuči uvjerljivo. Svaka riječ može se paralelno prevesti na bilo koji jezik. Ali kako je s osjećajem? Može li se prevesti drhtaj u glasu, ili onaj trenutak kad se dvorana utiša prije refrena? Ne znam. Slutim da će glazba uživo postajati sve vrjednija, kao mjesto gdje se ljudi zaista sretnu i gdje se ništa ne može ponoviti ni popraviti. A možda se varam.

Nalazimo se u jako zanimljivim vremenima, i još ne znam brine li me to više ili raduje.

I na kraju, Karl Gustav Jung i njegova „Crvena knjiga“. Jako je utjecala na mene i pomogla mi da složim neki svoj pristup životu: život se ne može ni pobijediti ni izgubiti, može se samo dobro ili loše igrati. Kao košarkaški trener juniora to držim pred očima i na treninzima i na utakmicama.

Karte za nastup benda Šuma Čovjek 12. novembra u Zappa Bazi možete kupiti putem platforme efinity.