
Nalazim se na kauču prekoputa terapeutkinje koja mi postavlja jednostavno pitanje: šta ti pričinjava zadovoljstvo u životu? Basket, odgovaram, ali mi je jako teško da okupim devojke.
„Zar ne postoji neka ženska organizacija za rekreativno treniranje košarke?“, pita. Istog dana besomučno riljam po internetu i ne pronalazim ništa.
Dva meseca kasnije, kod fotografkinje, dizajnerke i bivše košarkašice Marije Nišić nailazim na stori koji vodi ka novootvorenoj stranici ŽAK-a (Ženska Amaterska Košarka). Na njoj stoji link ka gugl formi i poziv za prijave. Momentalno joj pišem usplahirena od sreće.
„Maro, šta je ovo? Ti znaš da sam samouka basketašica, a košarka je nešto drugo. Je’l ima mesta za nekoga ko nikad nije trenirao?“.
„Samo dođi, sve ćemo da ti pokažemo“, odgovara ležerno. Danima se konsultujem sa prijateljicama i pokušavam da skupim hrabrost.
Šta ja ima da radim sa bivšim košarkašicama na terenu, osim da popijem batine? Ipak, popunjavam formular čija me detaljnost već koleba, i pritiskam send.
Vrlo brzo, formira se Whatsup grupa koja je iz sata u sat sve veća i samim tim haotičnija. Kroz nizove i nizove tredova izdvaja se jedno ime koje na sve ima odgovore – Sunčica Kiković – devojka koja je pokrenula celu priču.
Odlazim na Instagram da je nađem, jer me živo interesuje ko je toliko lud da preuzme koordinaciju više od stotinu žena na sebe. U opisu profila joj stoji – Brave, delusional & passionate enough to make my dreams come true.

Septembar je, a liga treba da krene u novembru. Sunčica nam objašnjava da moramo da formiramo barem šest timova, da oni treba da imaju najmanje dvanaest igračica da bi plaćanje bilo što povoljnije za svaku od nas. Redovno organizuje treninge i upoznavanje devojaka na Adi, donosi markere, raspoređuje igračice u timove, u komunikaciji je sa predstavnicima IT lige koja je organizator ovog takmičenja (ŽRKL), prati dedlajnove, popunjava eksel tabele…
Na prvim treninzima se pojavljuje obično nešto više od desetak devojaka, a nama treba barem šest puta toliko. Vreme prolazi, raste tenzija – hoćemo li uspeti da se okupimo? Sa jedne strane većini je drago što ŽAK nema veze ni sa kakvim savezom, sa druge strane se pitamo – hoćemo li uspeti same? Rendom ljudi se sporadično raspituju šta je ta liga koju stalno šerujem. Od jednog bivšeg košarkaša dobijam posebnu podršku: „ma vi i da se skupite, većina vas će da se ispovređuje, nećete odigrati ni pola sezone“.
Ipak, nakon dva meseca Sunčicinog neumornog cimanja, laganog uigravanja timova, prijateljskih utakmica, jednog slomljenog nosa iz nehata i jedne povređene ahilove tetive, imamo čak sedam prijavljenih timova: Sharkasm, Overtime, SoCool, RISK (powered by Rainbow Ignite kvir organizacije koja promoviše autonomiju tela), Crne Mambe, Legacy i Lucky7 (većinski sastavljen od ruskih igračica).
Već na prijateljskim utakmicama oseća se dobra atmosfera, ali se vidi i koji timovi duže vreme igraju zajedno na okupu, a koji se tek sastavljaju.
Bivše saigračice se susreću nakon godina neviđanja, sećajući se nekih prošlih života uz široke osmehe. Otkud ti? Imaš dvoje dece? Je’ l realno da se nismo videle 15 godina?
Što se igre tiče, sve više shvatam koliko ništa ne shvatam, ali sam otvorena da naučim. Devojke mi objašnjavaju kako se igra zona, šta radi četvorka, kako se pravilno staje u blok, šta su stvari koje se nikako ne rade, spisak je dugačak…
Nismo još ni počele sezonu, a ja već živim svoj san. Na jednom od treninga prvi put radim kris kros, lopta me pogađa direktno u glavu, ali se kroz suzne oči ipak smejem.
Dolazi sedmi novembar i prvu pravu utakmicu Ženske Rekreativne Košarkaške Lige u SC Dynamic otvara duel Sharkasm i SoCool ekipe kojoj pripadam.
Sve mi deluje nestvarno, sudije, ljubičasti dres sa brojem 13 koji nosim, semafor sa poenima, zapisnički sto, pa čak i činjenica da prenos utakmice ide lajv preko YouToube-a, sa sve komentatorom. Sharkasm nas dobija, ali poraz podnosimo dobro. Igrala sam celih dva minuta, nisam postigla ništa.
Na putu do kuće osećam radost kakvu dugo nisam.
Tih sat vremena, koliko je utakmica trajala, bila sam u blaženom stanju u kome sva težina srpske realnosti nestaje da bi ustupila mesto igri našeg najlepšeg sporta koji nas je održao kroz toliko društvenih kriza i utkao se u naš DNK.

Nakon prvog duela sledi meč između Legacy i Lucky7. Pobedu odnosi Legacy. U duelu Overtime i Risk, prvi bivaju znatno ubedljiviji. Crne Mambe su taj vikend slobodna ekipa. Organizatori nas hvale priznajući da su pozitivno iznenađeni kvalitetom igre. Publika je malobrojna (mada brojnija od muške IT lige), ali navijaju kao da gledaju finale Lige Šampiona.
Drugo kolo se igra predstojećeg vikenda 21. i 22. novembra, pa ko želi da prati ligu više informacija može pronaći na sajtu itliga.rs i ŽRKL-a ili Instagram stranici.
Žene su ponovo solidarno, i uprkos svim sumnjama i nesigurnostima, osvojile još jedan prostor slobode. I osećaj je sjajan. Liga je tek krenula, ali se stvari polako zahuktavaju. Koliko god da je ovo rekreativno amaterska priča, takmičarskog duha ne manjka, a želja da se ostvari pobeda je sve jača.
Pa ipak, borba za ženski rekreativni sport i dalje traje. Zaposlene mame koje često rade duge i druge smene, ili i po nekoliko poslova, izvode ozbiljnu organizacionu gimnastiku da sve postignu. U nekim salama u kojima treniramo i dalje nas gledaju sa blagim podsmehom ili zbunjenošću, kao da su se susreli sa retkom životinjskom vrstom.
Ali sve su to sitnice u odnosu na činjenicu da iz dana u dan jača jedna zajednica koju prožima sportski duh. U kojoj se žene međusobno podržavaju i prihvataju, bez obzira na to iz koje priče dolaze.
Važno je samo jedno – voleti košarku.
Ukoliko vikendom uveče u gradu naletite na razdraganu, raznoliku grupu žena koja vuklja sportske torbe i glasno se smeje, verovatno ste naleteli na pripadnice ŽAK-a.
Ne bojte se, nećemo vam ništa, samo se malo igramo.