Sećam se prvog trenutka kada sam se suočila sa radom Bosnian girl u zagrebačkom MSU. Kažem suočila, jer vas njeni radovi navode upravo na to: suočavanje i pogled oči u oči koji vas budi, provocira, probada i ostaje zauvek u vašoj glavi. U meni je ovaj pogled izazvao bes, bunt, uzdrmao podlogu i naterao na preispitivanje i promatranje uloga. Od ovog prvog susreta sa umetnicom nastavila sam da pratim njen rad tokom godina, osećajući sve vreme neku vrstu povezanosti i bliskosti, iako se nikada do sada nismo srele.
Šejla Kamerić, rođena je 1976. godine u Sarajevu, bavi se filmom, fotografijom, predmetima, crtežom i instalacijom. Preklapajući teme i motive intimnog sa pitanjima društvenog i kolektivnog, Šejla je razvila svoju liniju rada internacionalno, sa fokusom na alternativne istorijske narative, lične istorije, politike sećanja, oblike otpora i posledice ljudske, a pre svega ženske, borbe. Insistirajući na empatiji kao osnovnom mehanizmu spajanja sebe, svog rada i posmatrača, Kamerić upozorava na moć političkog diskursa, dok istovremeno stvara isti. Njeni radovi deo su mnogih važnih kolekcija, kao što je kolekcija Tejt Modern u Londonu, Musée d’Art Moderne de la Ville u Parizu, muzej Boijmans Van Beuningen u Roterdamu, Vehbi Koç fondacija u Istanbulu, MACBA u Barseloni, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Kontakt kolecija u Austriji, ArtTelekom u Nemačkoj, itd.
Jedan od Vaših najpoznatijih radova je Bosnian Girl, nastao 2003. Kako danas gledate na njega? Da li on za Vas menja značenje kako vreme prolazi?
Uskoro će biti dvadeset godina od kako je nastao taj rad. To je zaista mnogo vremena. Moj odnos prema tom radu se mjenjao. Uvijek sam znala da je on važan, ali nekad sam pokušavala od njega da pobijegnem. Smetalo mi je da me se konstantno posmatra kao ‘bosansku djevojku’-bosansku umjetnicu koja je napravila rad Bosnian Girl. Osjećala sam skrivene predrasude jednako bolno kao i one koje su u ovom radu pokazane. To je rad koji je nastao prije nego što su postojale društvene mreže, a bio je koncipiran tako da se ‘dijeli’. Oduvijek sam željela da on postoji mimo mene. Da ga svi mogu koristiti, imati, pokazivati. To je uspijelo jer taj rad govori o univerzalnoj temi. Taj rad je nastao u Bosni i vezan je za genocid u Srebrenici , ali on govori o predrasudama, šovinizmu, netrpeljivosti. Dobro je da je on uspio da pobijedi taj nacionalni kontekst u koji su ga neki pokušavali smjestiti. Sretna sam da je tako i zaista ponosna. U junu ove godine Bosnian Girl će biti pokazan u muzeju TATE Modern u Londonu. Interesantno će biti sagledati na koji način će ga gledati generacije koje su mlađe od njega.
U svojim radovima vraćaš se na određana dešavanja iz istorije. Zasto je važno da govorimo o prošlosti kada je položaj žena u pitanju?
Zato što tako učimo. Zato što se vrata otvore da bi se zatvorila i ako to ne znamo lako možemo ostati ispred zatvorenih vrata. Pozicija u kojoj smo danas i kojoj imamo neka prava nije došla sama od sebe i lako nam može biti oduzeta. Ako ne učimo iz prošlosti, ako ne znamo za greške koje su napravljene one nam se mogu puno lakše ponoviti. Pravo na izbor tj. zabrana pobačaja je pravi primjer tog.
„Moramo poznavati prošlost da se u nju ne bismo vraćali.“
Koliko mislite da su važne ženska solidarnost, razmena iskustava, udruživanje i empatija koju imamo jedna prema drugoj?
Kroz istoriju žene su morale naći različite načine da prežive. Jedan od njih je bila i borba za milost mužjaka. Tako su se žene okretale jedna protiv druge. Traume kao i taktike preživljavanja su urođene tj. nasljeđene. Srećom empatija je osobina koju možemo da gradimo. Naravno samo ako za to postoje minimalni preduslovi, a to znači da nismo psihopate. Zapravo, empatija je vezana za jedan određeni dio u mozgu koji može, kao i svaki drugi mišić da jača. Evo jedan primjer koji je vezan za naziv moje izložbe “Majka je kučka’. Ko je i šta je kučka, kuja, ženka od psa, šta je tu loše? I zašto postoji toliko pogrdnih imena za ženu? Kučka, kuja, gadura, drolja, kurva pa onda da se vratimo na životinje ženke…krava, kobila, guska, zmija, koza itd. Evo jeda praktičan savijet, ajmo prestati sa korištenjem tih naziva. Na nama je. I ne samo da žene moraju da pomažu jedna drugoj već moraju da pomognu i muškarcima da budu feministi.
Danas ste svetski poznata umetnica koja izlaže po najpoznatijim galerijama i muzejima, ali se često vraćate na Balkan, i fizički i tematski u svojim radovima. Šta on za vas predstavlja i da li prema njemu osećate neku odgovornost?
Ne, ne osjećam odgovornost. Ne osjećam ni partiotizam, ni nostalgjiju, pa čak ni neku posebnu pripadnost. Moja veza sa Balkanom je pomalo mazohistična, a pomalo konformistična. Mene Balkan i uzbuđuje i deprimira. Ali ono što je možda najvažnije za umjetnost koju stvaram jeste da me Balkan drži budnom. Sa Balkana bolje posmatram zapad, a lakše bježim na istok, sjever i jug.