Flamenco 2.0 – savremeni zaokret u tradicionalnom zvuku i ne, ne govorimo o Rosaliji

    12.08.2019.
    RECOMMENDED

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2019/08/flamenco_cover.jpg

    Španija se prilično visoko kotira kada je muzika u pitanju, to znamo i po festivalima, i po svežem muzičkom vetru koji duva sa te strane Evrope. Otići u Barselonu, Madrid, Sevilju, znači čuti dosta trapa, tehna, i naravno neizbežnog regetona, ali u poslednje vreme sve češće i zvuke flamenka. Flamenko je priča o univerzalnom bolu i patnji, kao i portugalski fado, samo dosta ritmičniji, i kao grajm u Londonu ili trep u Atlanti, od kojih na prvi pogled deluje dosta udaljeno u muzičkom smislu, ima istu ulogu i savršeno je oruđe za pripovedanje, pričanje priča koje dolaze sa ulice.

     

    Andaluzija je tokom istorije bila okupirana više puta i sa različitih strana, što je dovelo do mešanja kulturnih uticaja i upravo kroz originalne flamenko pesme može se razumeti kako su novi ljudi bili prihvatani, kako se život menjao, a kulture preplitale, i koje su promene stigle ovim kulturnim invazijama. Tako i postoje pesme o hrišćanskim rekonkvistadorima, proterivanju muslimana, ropstvu, kolonijalizmu, položaju Roma, i flamenko zaista u izvesnom smislu predstavlja pohranjeno nasleđe, istoriju, iskustvo, mudrost svih onih koji su naseljavali južnu Španiju. Života koji plače i raduje se na ulici. Flamenko je zvuk geta. Otud možda i nije neobično što se baš sada, u svetlu novih migracija, potraga za novim domom, starim koji je daleko, marginama i granicama koje se povlače non stop, ponovo rađa potreba za ovim zvukom.

     

    Postoje neki osnovni elementi koje pesma treba da ispuni da bi „bila flamenko“: dosta lupkanja cipelama, neizbežni pitos i palmas (gde je prvo pucketanje prstima a drugo ritam koji se daje tapšanjem), caste kao melodija, a nova generacija zna kako da ih implementira. Uz formalni okvir, nasleđe i mladalačko iskustvo koje donosi inovaciju, mnogi umetnici upravo u ovom zvuku pronalaze slobodu da eksperimentišu i stvaraju šta god žele, i nije neobično što mlade španske trep i rep zvezde navode flamenko kao izvor za svoju muziku radničke klase, imigranata, a ni to što ovaj zvuk i estetiku spajaju sa novim zvukom.

     

    I dok je Rosalía najpopularnija zvezda nove flamenko scene, flamenko fuzije, ona svakako nije jedina, budući da cela generacija muzičara, nudi savremene zaokrete u tradicionalnoj andaluzijskoj muzici. Ukoliko već sve Rosalijine pesme znate napamet i želite da istražite svežu flamenko scenu, odavde treba da počnete.

    Califato 3/4

    Grupa iz Andaluzije, koju u principu sačinjavaju S Curro, The Gardener, BSN Posse, Industrias 94, Lorenzo Soria, Digital Diogenes, i Esteban Bove, ali koji se po projektima kombinuju i smenjuju i ne prave muziku uvek svi zajedno. Nastala je sa ciljem da dokaže da flamenko eksperimentalizam ne samo što je prihvatljiv i poželjan, već je i neophodan današnjem društvu i muzičkoj sceni. Prvenstveno su fokusirani na pravljenje zvuka od koraka i prepoznatljivog flamenko lupkanja, hip-hopa, dram&bejsa. Sa idejom da eksperimentišu sa flamenkom i njegovim derivatima, i povežu elektro i folklor, u toku zajedničkog dvodnevnog sastanka u seoskoj kući u Sevilji napravili su „L’ambôccá“ a odatle nova istorija.

    Mala Rodríguez

    Odrasla u Sevilji, u srcu lokalnog hip-hop pokreta, i jedne od duhovnih prestonica flamenka, Mala Rodríguez realno je bila predodređena da pomeša ova dva žanra i napravi eksploziju. Uspela je da stopi dva zvuka u vibrantnu celinu i nešto što bi se opušteno moglo nazvati flamenko rep. Sa sjajnim glasom, neverovatnim tekstovima i sposobnošću da pomeša društvene poruke sa slikama gradskog uličnog života Andaluzije, i izvornim seviljanskim akcentom, La Mala je sve što želimo da slušamo.

    Morente klan (Kiki i Solea Morente)

    Ovde je već tradicija duplo uplela prste. Morente podmladak (Kiki Morente i Solea Morente) ne samo što su rodom iz Granade, i to Albaicín romske četvrti poznate po flamenko pesmama, već su i deca flamenko kralja Enriquea Morente. I dok je Kiki krenuo očevim stopama, tradicionalnijim putem pa sarađuje sa starijom flamenko gardom, Solea daleko više eksperimentiše i istražuje zvuk: u svom poslednjem projektu „Ole Lorelei“, je uspela da iskominuje flamenko, disko sint zvuk i atmosferu i tekstove francuskih šansona.

    María José Llergo

    Upoređivanje sa Rosaliom je neizbežno, ali José Llergo ima svoj vrlo prepoznatljiv manir. Za svoje uzore navodi Triana, Pata Negra, Lagartija Nick, Omega by Enrique Morente, Smash, Las Niñas i Los Planetas, i ako želite da se uputite u flamenko tradiciju, ova imena su sjajna za početi, ali je nemoguće ne primetiti i u kojoj meri bluz ima uticaja na njenu muziku. Kao što i sama kaže, uticaji su razni, i za nju bluz jeste kao crnački flamenko a La Niña de los Peines španska Billie Holiday. María José Llergo traga emocijom, raskopava tugu i bol, a njen singl iz 2017. “Niña de las Dunas” pokazuje sav njen kvalitet. Ona možda nije internet zvezda koja bljesne svetskim nebom, ali jeste jedna od onih vatri koje sporo i dugo gore.

    Las Migas

    Veteranke na ovoj listi, i najtradicionalniji zaokret u originalnom flamenku, koji neretko uključuje klasičnu muziku i džez. Poznato, a sasvim novo, nežno i vatreno, tuga ali i osmeh. Devojke koje iako nisu de facto deo najsavremenijeg novog flamenka, uspevaju da ostanu na sceni godinama, jer se sa svakim novim albumom vraćaju sa nečim dovoljnom novim i osavremenjenim.

    Saznaj više:
    Povezani članci: