BEZ PARDONA: Ida Prester o zrelom dobu, slobodi i nežnosti

Jednako hrabra, slobodna i upečatljiva kao i u ranim danima bendova Lollobrigida, Frau Casio i MaiKA, Ida Prester i nakon dvadeset godina muzičke karijere i dalje neumorno stvara. Danas, na još više frontova nego pre. Radi na novim pesmama, vodi emisiju „Bez pardona“ koja u prvom serijalu obrađuje zlatno doba žene gde, bez dlake na jeziku, istražuje kako društvo oblikuje percepciju žena u zreloj (zlatnoj) dobi i aktivno nastupa, pa je uskoro slušamo na koncertu u BitefArtCafe-u, 11. decembra. Tik pred nastup za BURO. govori o svim „paralelnim stvarnostima“ koje danas živi na dobro poznatoj relaciji Beograd – Zagreb.

IDA PRESTER – INTERVJU:

BURO. Kako si? Bez čega ne bi mogla ovih dana, dok živiš nekoliko paralelnih stvarnosti – spremaš koncert, renoviraš kuću, radiš na novoj emisiji i sa decom oko školskih obaveza…?

Ida: Dijagnoza ADHD-a, istina, radim na 5 frontova, al’ navikla sam. Kad god mi je teško, samo se sjetim magične rečenice koju mi je jednom rekla prijateljica Maja Uzelac, kad je njoj bilo još i puno teže nego meni danas: „A tko te pita jel’ možeš? Moraš“. Nabacis osmijeh i guraš dalje. Sama sam se uvalila, život je takav, u fazama naporan, al’ ne možeš ga živit unazad. Mislim da je dosta nas s klincima i paralelnim karijerama u istoj poziciji. Svi smo u istoj muci.

Kad me pitaš bez čega ne bih mogla – ne bih mogla bez nježnosti u ovom cijelom stresu.

Bez toga da me nakon takvog dana ne dočeka osmijeh i ruke spremne na zagrljaj. Tu mislim prvenstveno na mladunce. Moj muž je škrt na osmijesima, al’ pokazuje to na druge načine. Kuha i čisti, na primjer, zna da trenutno ja ne stignem u tom sudjelovati. A ja zato pritegnem klince oko škole i eto nam nekog balansa.

BURO. Zvanično si se odselila iz Beograda, koji je dugo bio vaša primarna adresa, u Zagreb, koji je bio povremena. Kako se nosiš sa tom promenom? I šta je naposletku prelomilo da se odreknete grada u kome je sve počelo?

Ida: Nekako se tako namjestilo. Krenula je korona, moji roditelji su ostali sami u Zagrebu, brat mi živi u Švedskoj. Odlučili smo otići samo na par mjeseci, a onda je stigla obavijest da Roko mora u školu. Mislili smo produljiti rok za godinu dana, taman je na dobnoj granici, ali školska komisija je bila neumoljiva. Upisali smo ga u školu u Zagrebu s idejom da ga u drugom razredu prebacimo opet u Beograd. Takav je bio plan. Al’ vraga, kad ti dijete jednom krene u školu u jednom gradu i sistemu, to je onda gotova stvar. Meni se posao odmah zahuktao, zadnjih godina se stvarno raspadam od posla, Vani je pokrenuo restoran Pithos, a moji roditelji su bili presretni što smo svi zajedno. Sve je nekako sjelo. Doduše nismo očekivali ovaj cijeli pakao s kućom u renovaciji, al’ i to ćemo nekako istrpit. Beograd nam svima nedostaje jako. Nona, teta Ana, seka Dea, svi naši dragi prijatelji… Klinci ljeti ne žele uopće na more, samo bi u Beogradu provodili svaki slobodan trenutak, tamo na platou Raše Popova gdje su odrasli i gdje se skupe svi klinci iz ulice i igraju skrivaca, kao nekoć u mom djetinjstvu, predivno mi je to. Ali blizu smo. Stalno smo tu, bar jednom mjesečno. Imamo dva doma, dva naša svijeta i to je najveće bogatstvo.

BURO. U jednom novijem postu pišeš o osećaju da se „nešto grozno pokrenulo zadnjih godina“ i da su granice dobra i zla izbrisane. Da li se u takvom svetu umetnik može baviti „zabavom“ ili je svaki nastup već politički čin?

Ida: Ma kod nas je apsolutno sve politički čin. Svaki lajk na društvenim mrežama, svaki izlazak ili neizlazak na ulice, svaki objavljeni stori, svaka podrška… sve to neko broji i radi bilancu. U Srbiji je trenutno to napumpano do pucanja. Strašno je teško živjeti u toliko napetom društvu, svi to jako dobro osjetimo. Stalno si u nekom oprezu i razapet, pokušavaš izbalansirati borbu za neke više interese i golo preživljavanje. Poštujem umjetnike koji se bave ‘samo zabavom’, jer ljudima treba bijeg od svakodnevnice, neka ljubavna priča, opuštanje, eskapizam. Također, poštujem i one koji su politički aktivni i reflektiraju ono što vide oko sebe. Za sve njih treba biti mjesta, nisu nam umjetnici krivi, treba kanalizirati bijes tamo gdje treba.

Moj sljedeći album će biti prilično iskren, direktan i aktivistički jer su takva vremena, ali ne očekujem to od svih svojih kolega.

BURO. Kad se završi koncert i ugase se svetla na bini, šta je prva stvar koju tvoj unutrašnji glas izvori?

Ida: Svemire, hvala ti za ovu ljubav i razumijevanje koju primam od meni nepoznatih ljudi. Daje mi nadu da smo svi mi puno više slični, nego što smo različiti, i da će sve ipak dobro završiti.

BURO. Od nedavno imamo priliku da te vidimo i u novom formatu, emisiji „Bez pardona“, koja se bavi tabu temama, a pritom je nežna i intimna – da li je teško naći sagovornike za ovu vrstu razgovora?

Ida: Zapravo nije. Prva tema koju obrađujemo u pet epizoda je ‘zrela dob’. O tome sve žene imaju što za reći, svaka to proživljava na svoj način, ali sve osjećamo taj ogroman pritisak ageisma. Kao voditeljka i autorica projekta imam zadatak da se žene osjećaju ugodno i sigurno tokom razgovora, da imaju dovoljno slobode da se otvore i podijele svoje intimne dvojbe, strahove, ali i recepte za dizanje samopouzdanja. Prema reakcijama – pogodili smo temu i format, ženama je baš ovakva vrsta razgovora trebala. Većih problema imamo kod traženja muških sugovornika za tu temu… Oni se već nerado otvaraju.

BURO. Šta misliš da je tebe najviše formiralo i dalo ti krila da budeš istrajna u svojoj umetnosti, potrebi da se izraziš i hrabro insistiraš na pravim vrednostima?

Ida: Ne znam drugačije. Cijeli život guram jednu te istu priču – sloboda je najdragocjenije što imamo. To ne bi trebalo biti nikako i nikome provokativno, ali, nažalost, sve više jest. Sloboda da živimo kako želimo, s kim želimo, s osmijehom i podrškom. Sve etikete – nacionalne, vjerske, rasne, rodne, starosne, estetske.. ne smiju razdvajati ljude, već biti radost različitosti. Od malih nogu osjećam to kao svoj princip i pokusavam to provući kroz sve što radim – muziku, emisije, objave na mrežama.. sve to je dio istog svjetonazora.

BURO. Tvrdiš da su žene u zreloj dobi „najbolje, najseksipilnije i najjasnije o tome ko su”. Kada si ti prvi put ti osetila tu promenu: da zrelost nije kazna nego moć? Možeš li nam otkriti više o tome?

Ida: Negde oko četrdesete. Kad shvatiš da više ne moraš nikome ništa dokazivati. Kad ti tijelo, mozak i duša dođu u kompaktnu verziju. Kad si seksepilna jer znaš ko si, a ne jer nekome treba da se dopadneš. Ta sloboda je najveći afrodizijak.

BURO. Zašto misliš da se žene toliko vezuju za tvoju javnu personu? Šta u tebi prepoznaju?

Ida: Nemam ja javne persone, sve je to ista osoba – sama lično odgovaram na svaku poruku na društvenim mrežama, vozim se javnim prijevozom, imam fleke na stropu od poplave sprat iznad, radim sa sinovima zadaće i čitam lektire. Živim isti život kao i one i mislim da su one vezane sa mnom, kao i ja s njima. Ja inspirem njih, koliko i one mene… šalju mi klipove koje moram da pogledam, filmove za koje misle da bi mi se svidjeli, muziku, izjave poznatih osoba…

divno je imati takav kolektiv koji me oplemenjuje.

BURO. Šta misliš da žene najčešće pogrešno pretpostavljaju jedne o drugima i kako bi ta pogrešna pretpostavka mogla da nestane da se više priča javno?

Ida: Da su druge žene neprijatelj. Da su opasne, konkurencija, prijetnja. A zapravo – najveća podrška i sigurnost dolazi baš od žena. Da bismo skinule te predrasude, treba samo više iskrenih razgovora. I manje prosuđivanja tuđih života iz daljine.

BURO. Šta bi volela da tvoji sinovi zapamte o ovim godinama kad jednog dana gledaju unazad? Kakav će im svet trebati da izgrade, a mi nismo?

Ida: Da su imali majku koja je pokušavala. Koja je radila, stvarala, grešila, ali ih je uvijek voljela najviše na svijetu. Želim da zapamte da se hrabrost isplati, da sloboda nije luksuz nego obaveza. A kakav će im svijet trebati? Onaj u kojem dobrota nije rijetka pojava. Onaj u kojem se žene ne plaše da budu glasne, a muškarci ne plaše da budu nježni.

Fotografije: Bitef Art Cafe PROMO