Kako su izgledali ljubav i udvaranje u doba sestara Bronte?
Mračna strana romantike u viktorijanskoj književnosti.

Povezano
Viktorijanska romantika. Taj period u književnosti gde zaljubljivanje može da dovede ili do doživotnog partnerstva, ili do emotivnog sloma, ili u ekstremnim slučajevima žene zaključane na tavanu (o tome malo kasnije). I dok su nas filmske adaptacije sa kraja 20. veka ubedile da je to doba bilo vrhunac romantike, sramežljivih dodira i šetnji kroz vrtove, realnost književnog 19. veka manje je zapravo mirisala na ruže, a mnogo više donosila moralnu paniku.
Industrija filma nas je naučila da romantizujemo viktorijanski period. Dovoljno je samo pogledati trejler nove adaptacije Orkanskih visova Emili Bronte, koji se i danas uporno prodaje kao „najveća ljubavna priča svih vremena”. Ali zapravo to je priča o opsesiji, osveti i emocionalnom zlostavljanju koje bi danas završilo sa otprilike tri terapeuta, dva podkasta i bar jednim viralnim „red flag” TikTok-om.

Pa šta je sve to viktorijansko doba predstavljalo kao romantično, a zapravo nije bilo ni blizu toga?
Društvena etiketa kao prvi buzzkill
Viktorijanska ljubav je zapravo imala više pravila nego današnji Terms & Conditions (koji svakako ne čitamo). Udvaranje je bilo vrlo ritualizovano, kontrolisano i javno nadgledano. Nije postojala opcija da nekom usred noći pošaljete poruku da mislite na njih. Postojale su formalne posete, prisustvo rođaka u istoj prostoriji i pisma čija je retorika bila toliko oprezna da ste morali biti i zaljubiljeni i lingivsta da biste dobro razumeli poruku.
Magazin Journal of Victorial Culture iz 1996. u jednoj studiji o viktorijanskim običajima udvaranja tvrdi da je čak i broj poseta pre zvanične veridbe imao nepisana pravila. Predugo zadržavanje u salonu moglo je da kompromituje reputaciju devojke, a reputacija je u tom periodu zaista bila valuta. O tome koliko pojam braka bio bitan, možda čak i bitniji od ljubavi, govori nam i roman Gordost i predrasuda Džejn Ostin. U ovom romanu, brak je jasno prikazan kao ekonomski i društveni ugovor. Ljubav je poželjna, ali stabilnost je obavezna.
Gospodin Darsi možda ima duboka osećanja, ali ono što ga zaista čini aktraktivnim je godišnji prihod.

Kako je zapravo izgledalo udvaranje?
Ako čitate između redova i obraćate pažnju na detalje, videćete da književnost iz ovog doba daje vrlo precizne smernice o tome kako je ljubav tada funkcionisala:
* Formalne posete uz nadzor: Mladi par je retko kad bio skroz nasamo. Uvek je tu bila tetka, majka, ili neka druga (uglavnom ženska) osoba sa devojačke strane koja je nadgledala posete.
* Pisma: Komunikacija je bila dosta spora, ali jako intenzivna. Slanje i primanje pisama nije išlo toliko brzo kao što je to slučaj danas sa mobilnim telefonima, ali zato su pisma nekada znala biti i nekoliko strana duga.
* Veridba je bila društveni događaj, a raskid veridbe ozbiljan skandal koji je mogao da uništi reputaciju porodice.
* Kad smo već kod reputacije, ona je bila iznad svega. Žena koja bi prešla granicu pristojnosti rizikovala je društveni izolaciju.
Postoji jedan zanimljiv podatak koji je istoričarka Judit Flanders objavila u knjizi Inside the Victorian Home, a to je da je čak i raspored nameštaja u primaćim salonima bio dizajniran tako da omogući nešto što se zvalo kontrolisana intimnost. Nameštaj je bio raspoređen tako da je dovoljno blizu za razgovor, ali i dovoljno daleko da spreči situacije koje u tom periodu nisu bile ohrabrivane.

Ljubav kao opsesija, i luda žena na tavanu
Viktorijanska književnost je često slavila intenzitet, ali ne i emociju.
Hitklif iz Orkanskih visova Emili Bronte, na primer, ne zna za granice. Njegova ljubav je destruktivna, posesivna i osvetoljubiva. Danas bismo to nazvali toksičnim ponašanjem, a tada se to percipiralo kao sudbinska strast.
Slično tome, u romanu Džejn Ejr od Šarlot Bronte, ljubav između Džejn i gospodina Ročestera opstaje uprkos činjenici da on krije ženu na tavanu (ma, sitnica, zar ne). Moderni čitalac teško može da pređe preko tog detalja bez mentalne fusnote da je ovo ozbiljan pravni i etički problem, dok je društvo u tom periodu potpuno drugačije percipiralo ove stvari.
Odatle proizilazi i čuveni koncept „lude žene na tavanu”, termin koji su 1979. godine popularizovale dve književne teoretičarke, Sandra Gilbert i Suzan Gubar. One su Ročesterovu zatvorenu suprugu, Bertu Mejson, protumačile kao simbol potisnutog ženskog besa i frustracije u patrijarhalnom društvu, pa tako i tavanski prostor postaje metafora za mesto na koje se sklanja sve ono što ne može da se uklopi u okolinu, odnosno u ovom slučaju, u ideal „savršene viktorijanske žene”.

Ali Berta nije izolovan slučaj. Viktorijanska književnost relativno često koristi lik ludih i histeričnih žena kao narativni mehanizam. Istorijski kontekst takođe ide tome u prilog, jer se sredinom 19. veka broj privatnih ludnica u Engleskoj znatno povećao, a dijagnoza „histerije” postaje vrlo česta etiketa za žene čije ponašanje odstupa od društvenih normi. Drugim rečima, ono što danas čitamo kao šokantno zatvaranje žene bez njenog glasa, tada je moglo biti predstavljeno kao racionalno rešenje za nepodobno ponašanje.
Sa druge strane, filmska adaptacija Džejn Ejr Šarlot Bronte fokusira se na hemiju između protagonista i estetiku pejzaža. Ročester postaje ranjeni antiheroj, a ne muškarac koji sistematski obmanjuje ženu koju voli. Kamera izgleda ima moć da omekša i najteže etičke prekršaje, posebno ako su glumci koji tumače glavne uloge lepi.
Ljubav kao društvena kazna
U viktorijanskoj književnosti, ljubav je često dolazila sa određenom cenom. U romanu Tes od D’Urbervilovih Tomasa Hardija, Tes je kažnjena ne samo zbog okolnosti koje ne kontroliše ona, već i zbog društvene percepcije „moralne čistoće”. Hardi otvoreno kritiku licemerje te epohe, ali Tesina sudbina ostaje tragična, kakva bi zapravo u tom periodu i bila.

Savremena publika nekako bi teško prihvatila narativ u kojem žena snosi punu težinu društvene osude dok je muškarac relativno netaknut, ali izgleda da se mišljenje ipak razlikuje kada su to likovi koji nose viktorijansku odeću – jer je to vreme bilo drugačije, pa je valjda više okej? Upravo ovde vidimo najveći jaz između tadašnjeg shvatanja ljubavi, i ovog današnjeg.
Šta se promenilo danas?
Savremena književnost i film favorizuju emocionalnu dostupnost, komunikaciju i lični izbor. Ljubav nije više društveni ugovor, već stvar slobode i izbora. Junakinje više ne čekaju spas, već spas organizuju same. U modernim adaptacijama viktorijanskih dela, ovi problematični elementi se često ublažavaju i reinterpretiraju. I tu možemo izabrati kom timu ćemo mi pripadati – da li grupi koja je besna što im je omiljeni klasik ipak drugačiji nego u originalu, ili grupi koja shvata važnost izmene tih problematičnih elemenata. Opsesija je, u modernim filmovima, predstavljena kao intenzivna hemija, a društvena kontrola detalj epohe.

Ali ipak fascinacija ovim periodom ne prestaje. Možda zato što viktorijanska ljubav, koliko god bila restriktivna i mračna, nudi nešto što savremena romantika često nema: bajkovit osećaj, kao i osećaj sudbine.
Zaključak: Zašto onda sve to i dalje privlači?
Dok danas cenimo partnerstva zasnovana na ravnoteži i komunikaciji, potajno nas intrigira ideja ljubavi koja buši norme i ignoriše posledice, i zato često volimo da uplovimo u neku viktorijansku ljubavnu priču. Verujem, doduše, da bismo za razliku od viktorijanskih junakinja, mi ipak voleli da zadržimo pravo na terapiju, razvod i sopstvenu kreditnu karticu.
Ljubav iz ovo perioda verovatno svima izgleda kao čipka i poljsko cveće. Ali ispod te čipke nalazimo kontrolu, društvene barijere, rodne dvostruke standarde i emocije koje lako prelaze u opsesiju.
I valjda je baš zbog toga čitanje ovih romana uzbudljivo – ne zato što želimo da se vratimo u to doba (to jest, nadam se da ne želimo, jer ne verujem da bismo izdržali dugo sa svim tim pravilima), već zato što volimo da ga analiziramo sa bezbedne distance. I još jedna stvar – ako vam neko danas kaže da vas voli na „viktorijanski način”, možda je vreme da proverite da li u kući ima tavan.
Predlozi za čitanje (a da nisu „Orkanski visovi“ Em Bronte):
Džejn Ejr, Šarlot Bronte
Pomenuli smo Džejn Ejr u ovom tekstu nekoliko puta, ali ako vas je zaintrigirala ideja žene na tavanu, i zanima vas spoj romantike i gotičke tenzije, onda je ovaj roman idealna polazna tačka. Roman prati mladu guvernantnu koja se zaljubljuje u svog poslodavca, ali odbija da žrtvuje sopstveni integritet zarad strasti. Ovo nije samo priča o viktorijanskoj ljubavi, već i o ženskoj autonomiji u društvu koje je nije podrazumevalo.

Tes od D’Urbervilovih, Tomas Hardi
Hardijev roman je surova analiza dvostrukih moralnih standarda viktorijanskog društva. Tesina sudbina pokazuje kako ljubav i reputacija nisu igrale po istim pravilima za muškarce i žene. Ovaj roman opisuje licemerje ove epohe i postavlja pitanja o krivici i nevinosti.

Stanarka napuštenog zamka, En Bronte
Ovaj roman je verovatno najradikalniji odgovor viktorijanske književnosti na ideju da žena treba da trpi brak zarad reputacije. Helen Grejam, misteriozna stanarka starog imanja, beži od supruga koji je šarmantan u javnosti, a užasan privatno.

Velika očekivanja, Čarls Dikens

Ovde ljubav dolazi zapakovana malo drugačije. Pipova opsesija Estelom manje je romansa a više priča o samopouzdanju i društvenom statusu. Dikens vešto pokazuje kako idealizacija voljene osobe često govori više o onome ko voli nego o samom voljenom.
Portret jedne dame, Henri Džejms

Iako formalno izlazi iz britanskog okvira, ovaj roman savršeno hvata duh ove epohe. Izabel Arčer veruje da brak može biti i prostor slobode i intelektualnog rasta, sve dok ne shvati koliko lako romantična opsesija može prerasti u zamku.
Fotografije: Profimedia, naslovna fotografija: Warner Bros. – Lie Still – Lucky / Christophel Collection / Profimedia, Amazon PROMO