Hamza Kulenović zapao nam je za oko fenomenalnim fotografijama koje je uradio sa Selmom Selman i od tada nam je stalno na radaru. Zatim je odlučio da sa nama premijerno podeli najnoviji editorijal koji je uradio, i to je bio savršen povod da istražimo bosansku modnu i umetničku scenu i da porazgovaramo sa Hamzom.
Kako se desila fotografija i bavljenje njom?
Sa 14 godina sam dobio svoju prvu kameru, tako da mogu reći da se s fotografijom bavim skoro 11 godina. Međutim, fotografija kao medij se desila mnogo prije toga, tačnije onog momenta kada sam prvi put pogledao magazine poput Elle, Joy i sl. Mada je otkriće Vogue Italia krunisalo svemu.
Modna? Dokumentarna? Art? Težiš li određenoj vrsti fotografije ili su ti sve podjednako bitne?
Što se tiče odabira pravca fotografije, ja nekako najviše volim da radim Art+Fashion fotografiju. Modna fotografija je moja prva ljubav, ali ne želim da se ona uvijek odnosi na monotono prikazivanje odjeće. U biti ne želim ni da radim takve stvari iz razloga što za fotografiju bez duše vam ne treva fotograf. Mislim da su umjetnost i moda usko povezani, i tu vezu im ne treba prekidati.
Tvoj kreativni proces izgleda…
Moj kreativni proces je ujedno i moje duhovno putovanje. Sama fotografija za mene predstavlja prenošenje moje vizije, a vizije su po mom mišljenju jedan važan duhovni dio nas samih. Često taj kreativni proces ima svoje uspone i padove, i kako sam ja u toku sazrijevanja mijenjao sebe, tako je i on dobijao novu formu.
Da li je bosanskohercegovačka scena dovoljno razijena?
Mislim da nije, i da će nam trebati još neko vrijeme da otpočnemo taj proces. Postoje razni faktori koji utiču na spor razvoj ove scene, ali i svaki mali korak je važan korak u borbi upravo protiv svih tih anomalija. Ono što je veoma bitno jeste činjenica da pioniri postoje, ljudi polako postaju osviješteni o kupovini malih brendova, i polako pronalaze ljepotu u nečemu stvorenom u BiH.
Omiljena saradnja?
Imam dvije omiljene saradnje, koje se nalaze naravno na prvom mjestu, a to je saradnja sa umjetnicama Selmom Selman i Šejlom Kamerić. Ja i Selma smo radili jednu dokumentarnu priču za magazin This is BadLand, koja je uskoro postala i dio Selminog rada pod nazivom ‘’ Don’t be like me’’, i neopisivo sam sretan što se sve to odvilo u pravo vrijeme.
Rad sa Šejlom Kamerić je za mene također nešto posebno, jer osim što je velika umjetnica, Šejla je neko ko kroz svoje radove govori ljudima, i bori se za ideale koji su svijetu potrebni. The Party Is Over je nešto na čemu sad radim s njom, a nadam se jednog dana da će se sve to pojaviti u novom obliku.
Kakav ti je odnos sa domaćim kreativcima?
Sa njima imam odličan odnos. Imam ljude s kojima stalno sarađujem i s kojima je sve to više uživanje nego posao. Pretežno su svi oni dosta svoji, i ja obožavam njihovu osobnost. Druga stvar, smatram da je zajedništvo jedini put ka uspjehu, i da jedino s tom idejom možemo da rastemo.
Koliko pokušavaš da uklopiš bogati bosanski folklor u svoj rad?
Da budem iskren, nikada nisam ni pokušao da uklopim Bosanski folklor u svoj rad. Svo okruženje i prirodne ljepote Bosne i Hercegovine su moja vječita inspiracija, ali folklor još uvijek nisam ni probao da ukomponujem, mozda iz razloga što se nikada nisam pronašao i poistovjetio sa njim.
Kada radiš da li želiš nešto da puručiš publici ili ti je bitno da samo estetski bude kako si zamislio?
Kada radim želim da to bude onako kako sam zamislio, i želim da ljudi koji su uključeni u ideju osjećaju istu. Ja izuzetno cijenim i poštujem publiku cijele modne scene, ne samo moga rada, ali jednako tako ne stvaram za nečije odobravanje. Moj rad i ne treba da se dopada svima, i ne teba da bude estetski prihvatljiv svakome, jer onda taj rad ne bi bio specifičan, i izgubio bi se.
Poslednju stvar koju si radio deliš premijerno sa nama. O čemu se radi?
Editorial je nastao kao revolt na situaciju koja je zahvatila cijeli svijet, a samim time i kreativnost je morala da pronađe nove načine da se kanališe. Za vrijeme izolacije sam zapazio da su određeni ljudi iz svijeta mode svoj kretivni izražaj prenijeli samo na društvene mreže, tačnije Instagram, što je za mene bilo veoma inspirativno jer moda je ipak nastavila da živi. Tada sam došao na ideju da želim uraditi editorial čiji se vizuali neće razlikovati mnogo od istih tih fotografija koje su mi bile pred očima par mjeseci. U toku izolacije smo svi nosili ono što imamo, i nismo mogli da kupujemo bilo kakve nove komade, što je također pozitivna stvar, pa smo Kosta Miljkovic i ja došli na ideju da model u editorialu nosi samo muške komade koje smo imali tad na raspolaganju. Anti-konzumerizam je dobio svoje mjesto u toj priči kroz kombinaciju vintage i high street komada, što je možda i budućnost modnog svijeta – buy less and buy smart!
