Ljubav-kategorija za koju se valja boriti: Intervju sa Srećkom Horvatom

Ne nužno. Uzmite divan – a zastrašujući – film „Skver“ (The Square, 2017) koji je režirao švedski režiser Rubin Östlund i koji se bavi upravo pitanjem empatije i alijenacije u kasnom kapitalizmu. Čini mi se da je njegova poenta da brisanje granice između scene i publike, odnosno umjetnosti i participacije, fikcije i realnosti, ne dovodi nužno do buđenja empatije. Naprotiv, često sve može iznova završiti u komodifikaciji, odnosno kreaciji produkta koji će, upravo zato jer nosi „višak realnosti“ (kao npr. taj „skver“ koji je zapravo izmislila PR-kompanija za švedski muzej ), zadovoljiti publiku i umjesto empatije ili solidarnosti proizvesti ono što je tako dobro pokazano u Östlundovom filmu. Naravno, postoje i drugi, pozitivni primjeri. Bio sam ovih dana, u sklopu BITEF-a, na predstavi „Beograd na daljinski“ koja je primjer imerzivnog teatra – na primjer, u jednom trenu dvosatne šetnje kroz Beograd sa slušalicama na ušima koje vas navigiraju prođete ispod metro-stanice za nepostojeći metro ispod Vukova spomenika, te se zaustavite nad izlozima sa djecom koja igraju video-igrice, najčešće pucačine, kao što smo to mi, kao klinci, radili kasnih 90-ih. Ali što ako su, umjesto imerzivnog teatra, video-igrice budućnost prave „imerzije“? Već sada mi se ovakav imerzivni tetara čini kao nešto što koristi staru formu koja se koristila prije nego što je izmišljen recimo augmented reality. Kao što ima dosta suvremenog teatra koji još uvijek misli da je korištenje filmskog medija nešto revolucionarno. Možda pozorište tek treba otkriti nove tehnologije.

Bitef Festival danas je važan ne samo zbog svog povijesnog značaja, već i zbog trenutnog smjera koji već godinama razvija Ivan Medenica. Izuzetno je važno imati prostor umjetničke slobode kao i otvarati pitanja i teme koje svake godine BITEF otvara, bio to otpor desnom populizmu ili kao što je ove godine – konstrukcija zajednice. BITEF je, za mene osobno, neovisno o tome kakvu sam predstavu pogledao ili nisam, upravo to, jedna utopijska zajednica koja nadilazi granice Balkana i uvijek stvori i nešto više od samog pozorišnog događanja. Da vam dam primjer: kad sam bio na predstavi „Beograd na daljinski“, prva predstava koju sam pogledao ove godine na BITEF-u, a koja počinje na beogradskom Novom groblju, prvo što sam pomislio bilo je – a gdje je Borka? Beskrajno mi nedostaje njezin glas iz mraka i tišine kazališne dvorane, njen kritički duh i nesavladiva energija kojom je zarazila svakog tko ju je imao sreće upoznati. Upravo je BITEF bilo mjesto naših mnogih susreta, i tako dugo dok je te jedne utopijske zajednice, živjet će i Borka s nama, kao i oni ostali koji su se utkali u povijest i budućnost nečega što je, barem za mene, mnogo više od pozorišnog festivala.

Mislim da je humanizam prije dio problema nego odgovor na problem. Zašto? Zato što humanizam polazi od uvjerenja da postoji nešto takvo kao univerzalna ljudska priroda, kao i da je ono „ljudsko“ nužno bolje od svega ostalog („ne-ljudskog“, bile to životinje, Židovi, crnci, izbjeglice, drugi oblici života, ili sama planeta). Meni se više dopada perspektiva koju otvara ona divna scena iz, po meni jednog od ponajboljih recentnih science-fiction filmova „The Girl With All The Gifts“ iz 2016, kada djevojčica-zombi pita doktoricu: Then why should it be us who die for you? Poenta je da nije kraj svijeta ako nestanu ljudi, to je samo kraj ljudskog svijeta. Pa ipak, i u tom ljudskom svijetu ima toliko toga lijepog – poput ljubavi recimo, ili prijateljstva – za što se još uvijek valja boriti.