Šejla Kamerić o vešticama, slobodi i Balkanu

Dan uoči otvaranja izložbe, pitala sam je samo delić onoga što sam želela, ostavljajući prostor da neke odgovore opet dobijem preko pogleda i njenih radova. 

Goranka i Braca su najdivniji saradnici, a i divni prijatelji. Volim svaki trenutak proveden u njihovom društvu. Ideja za ovu seriju radova je krenula prije više od tri godine, ali tek nakon što me Goranka osokolila i spojila sa Bracom rad je zaista “skuhan”. Sve fotografije smo snimili kod Brace u studiju. Goranka je “škljocnula” portrete, čuvala mi stah i navigirala dok je Braca radio ostale fotografije. Šminku je radila predivna Irena Miletić. Bilo je iznimno lako i lijepo raditi sa njima. Uz njih imala sam i fantastičan tim Eugster galerije i kustoskinju Nataliju Paunić, tako da sam vrlo sretna.

Vještice su sve žene. To su naše majke. Naše kćerke. Još smo daleko od svijeta u kojem je moguća rodna sloboda ili ravnopravnost spolova. Seksizam još uvijek vlada. Patrijarhat nas je natjerao da povjerujemo da su vještice neke lude, zle žene. Mi još uvijek živimo u toj laži koja služi da se opravda stravičan zločin koji je trajao vijekovima. Žene su mučene, spaljivane, ubijane, kažnjavanje samo zato što su bile žene ili što su pokušavale da mjenjaju svijet oko sebe pomožući sebi i drugima.

Vještice su bile babice, travarke, šamanke, žene koje su poznavale ili željele da spoznaju svoje tjelo, one su širile svoje znanje, pokušavale da lječe. Strah od vještica još uvijek postoji. Djecu još uvijek tako plaše. Kad to prestane biti tako, bićemo korak bliže slobodi i ravnopravnosti.

Okovi se skidaju znanjem. Naš um je prvo što moramo osloboditi. Samospoznaja. Samoprihvačanje. Sve su to koraci slobode. I zdravlje je sloboda. Umjetnost je za mene sloboda. Tako se ja borim, ali svako ima svoje načine i upravo je to ono što je suština. Sloboda izbora.

Kapitalizam i patrijarhat su u neraskidivoj vezi. Oba sistema moramo prevazići.

Mnogo puta sam govorila o odnosu intimnog sa društvenim jer je upravo to bitan dio moje umjetničke prakse. Način na koji osjećamo i posmatramo svijet oko sebe je intiman. Naše persektive su uvijek individualne ali one uvijek imaju zajeničke elemente. To su tačke dodira. Tako se poznajemo. To čini društvo. Lična iskustva nas formiraju, grade naše političke stavove.

Ne bih to nazvala buđenjem, ali istina je da se pozicija žena mjenja, da se naši glasovi više čuju, da smo vidljivije i osvještenije. Nažalost još smo daleko od pozicija moći. Mnogo više žena umjetnica je vidljivo na sceni, ali muškarci su ti koji odlučuju. Novac je u muškim rukama. Kad to kažem mislim i na private kolekcionare, i na javne fondove kojim uglavnom rukovode muškarci. Upravo zbog toga je tako očigledan disbalans u kupovinama umjetničkih radova žena u odnosu na muškarce. Na sličan način je vidljiv disbalans u zastupljenosti i pokazivanju žena. Jedino riješenje je radikalna promjena politike. Da bi došli do balansa mora postojati obeštećenje.

Uskoro će biti dvadeset godina od kako je nastao taj rad. To je zaista mnogo vremena. Moj odnos prema tom radu se mjenjao. Uvijek sam znala da je on važan, ali nekad sam pokušavala od njega da pobijegnem. Smetalo mi je da me se konstantno posmatra kao ‘bosansku djevojku’-bosansku umjetnicu koja je napravila rad Bosnian Girl. Osjećala sam skrivene predrasude jednako bolno kao i one koje su u ovom radu pokazane. To je rad koji je nastao prije nego što su postojale društvene mreže, a bio je koncipiran tako da se ‘dijeli’. Oduvijek sam željela da on postoji mimo mene. Da ga svi mogu koristiti, imati, pokazivati. To je uspijelo jer taj rad govori o univerzalnoj temi. Taj rad je nastao u Bosni i vezan je za genocid u Srebrenici , ali on govori o predrasudama, šovinizmu, netrpeljivosti. Dobro je da je on uspio da pobijedi taj nacionalni kontekst u koji su ga neki pokušavali smjestiti. Sretna sam da je tako i zaista ponosna. U junu ove godine Bosnian Girl će biti pokazan u muzeju TATE Modern u Londonu. Interesantno će biti sagledati na koji način će ga gledati generacije koje su mlađe od njega.

Zato što tako učimo. Zato što se vrata otvore da bi se zatvorila i ako to ne znamo lako možemo ostati ispred zatvorenih vrata. Pozicija u kojoj smo danas i kojoj imamo neka prava nije došla sama od sebe i lako nam može biti oduzeta. Ako ne učimo iz prošlosti, ako ne znamo za greške koje su napravljene one nam se mogu puno lakše ponoviti. Pravo na izbor tj. zabrana pobačaja je pravi primjer tog.

Kroz istoriju žene su morale naći različite načine da prežive. Jedan od njih je bila i borba za milost mužjaka. Tako su se žene okretale jedna protiv druge. Traume kao i taktike preživljavanja su urođene tj. nasljeđene. Srećom empatija je osobina koju možemo da gradimo. Naravno samo ako za to postoje minimalni preduslovi, a to znači da nismo psihopate. Zapravo, empatija je vezana za jedan određeni dio u mozgu koji može, kao i svaki drugi mišić da jača. Evo jedan primjer koji je vezan za naziv moje izložbe “Majka je kučka’. Ko je i šta je kučka, kuja, ženka od psa, šta je tu loše? I zašto postoji toliko pogrdnih imena za ženu? Kučka, kuja, gadura, drolja, kurva pa onda da se vratimo na životinje ženke…krava, kobila, guska, zmija, koza itd. Evo jeda praktičan savijet, ajmo prestati sa korištenjem tih naziva. Na nama je. I ne samo da žene moraju da pomažu jedna drugoj već moraju da pomognu i muškarcima da budu feministi.

Ne, ne osjećam odgovornost. Ne osjećam ni partiotizam, ni nostalgjiju, pa čak ni neku posebnu pripadnost. Moja veza sa Balkanom je pomalo mazohistična, a pomalo konformistična. Mene Balkan i uzbuđuje i deprimira. Ali ono što je možda najvažnije za umjetnost koju stvaram jeste da me Balkan drži budnom. Sa Balkana bolje posmatram zapad, a lakše bježim na istok, sjever i jug.