Žene i plivanje: Priče o strahu, slobodi i osnaživanju
Ove godine na moru plivala sam više nego bilo kad. Posmatrala sam prve susrete moje ćerke sa vodom pokušavajući da joj pokažem koliko je to nešto lepo i vredno. "Plivanje je najpribližnija zamena za letenje", rekla mi je mama još odavno dok sam pravila prve nezgrapne pljuskove u vodi. Od tada, iako nikada nisam rasla pored vode, u moru vidim svoju prapostojbinu i sigurna sam da sam nekad bila sirena. Nakon dolaska na kopno sa odmora promišljala sam terapijsko delovanje plivanja, mora i osećaja kada ležiš na leđima na vodi i čuješ svoje disanje kao da si uronio u samog sebe.
A onda sam sasvim slučajno naišla na knjigu koja nosi naziv "I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too" i isto tako saznala da je njena autorka Anđela Rončević iz Hrvatske. Brzo sam pronašla ilustratorku i poput morskih talasa, brzo je nastao i ovaj intervju gde mi je ona otkrila kako su nastale ove priče o ženama i plivanju, njihove ilsutracije, ali i objasnila plivanje iz sociološkog aspekta rodne neravnopravnsti i ženskog osnaživanja.
Kakve su tvoje veze sa morem i plivanjem i zašto si odabrala baš ovu temu za knjigu?
Odrasla sam u Zadru, tako da sam imala sreće živjeti uz more kroz sva godišnja doba. Osim toga, moj tata je radio kao pomorac i on je za mene uvijek bio 'tamo negdje na moru'. Moja sestra, brat i ja, smo provodili sate i sate igrajući se u moru i za mene je more oduvijek bilo mjesto sigurnosti i slobode. No, kako sam kasnije otišla na studij, prvo u Italiju a zatim i u SAD, počela sam obraćati pažnju na problem žena i plivanja. Mnoge moje prijateljice su mi prepričavale da njihove mame, tete, sestre itd., ne znaju plivati. Začudila sam se da jednu takvu aktivnost, koju sam ja uzimala zdravo za gotovo cijeli život, koju sam smatrala simbolom sigurnosti, mnogim ženama predstavlja opasnost. Kasnije sam otišla na studij u Švicarsku, gdje sam se fokusirala na ilustraciju i umjetnost u javnom prostoru. Ljeto 2020., odnosno 'prvo ljeto korone' sam provela pored švicarskih jezera, a ne pored mora. Naravno, nemam se zbog čega tu žaliti, ali sam tog ljeta primjetila koliko mi je bitna blizina vodene površine i samog plivanja. Za svoj diplomski rad sam se odlučila posvetiti toj temi i počela sam intervjuirati žene koje ne znaju plivati. Istovremeno sam počela i sa socijološkim istraživanjem ove teme.
U kakvoj su vezi žene i plivanje, i da li plivanje moze predstavljati neku vrstu slobode i osnaživanja i na koji način?
Naslov knjige je I Will Swim, and My Daughter Will Swim Too, čime sam željela istaknuti da velika većina žena koje su sa mnom pričale žele naučiti plivati i pobjediti svoje strahove. Osim toga, sve one žele da njihove kćerke ili nećakinje plivaju, tj. da začarani krug neznanja plivanja u njihovim obiteljima prestane. Naravno, plivanje nije 'samo' sport već je i jako bitno znati plivati radi pukog preživljavanja. Osjećaj samostalnosti tokom plivanja je divan.
"Plivanje kao pokret je primarni ili izvoran - ipak, svi smo mi na početku svog bivanja plivali u plodnoj vodi"
Ženama je plivanje uskraćeno jer im je zbog društvenih pravila, ulazak u vodenu ili morsku površinu, otežan. Ponekad su te zabrane nenapisane već se 'podrazumjeva' da je plivanje nepriklada aktivnost za ženu. Danas se u zemljama poput Danske, Švedske ili Francuske uskraćuje plivanje određenim skupinama žena koje žele plivati samo sa drugim ženama, te u burkiniju. No, zapadnjačke zemlje takva vjerovanja smatraju staromodnima i konzervativnima. Ali, takvom zabranom samo i dalje zabranjujemo velikom broju svoje populacije da jednostavno - pliva.
Kako kroz mogućnost ili nemogućnost plivanja mozemo očitati položaj žene u društvu?
Plivanje i žene su kroz povijest bili blisko povezani kada govorimo o osnaživanju, ali i potlačivanju žena u društvu. Mnoge žene, kako nekad tako i danas, ne nauče plivati jer društvo u kojem žive ne pridodaje nikakvu pažnju ovoj aktivnosti niti ju smatra bitnom za žene.
"Plivajući, žene ulaze u javni prostor u koji nisu nužno dobrodošle".
Slično je primjerice is s vožnjom bicikli koja je u mnogim kulturama taboo. Prečesto se čuje da plivanje jednostavno 'nije za žene', a razlozi su mnogi; taboo pokazivanje tijela, taboo menstruacije, religiozna uvjerenja, ekološki ili ekonomski razlozi. Ipak, najčešći razlog je čisti manjak strpljenja i brige za djevojčice koji nema veze sa nekom posebnom religijom ili posebnom kulturom. Krivac je patrijarhat u svim svojim oblicima. Ponekad razlozi su čisto geografski (udaljenost od voda ili mora) ili ekološki (velika zagađenja). U prošlosti je tzv 'test plivanja' bio najčešće korišten test da se 'utvrdi' da li je neka žena vještica ili ne. Zbog toga su žene namjerno prestale učiti plivati, kako ih ne bi optužili da su vještice.
Ko su žene koje su autorke priča i kako su izabrane? Koliko se razlikuju priče i o čemu sve pričaju?
Dvadeset (20) žena koje su s nama podjelile svoje priče su u velikoj većini mame, tete ili sestre mojih prijateljica. One dolaze iz 15 različitih zemalja svijeta (npr. Guatemala, Indija, Sudan, Libanon, BiH, Hrvatska, Italija, Švicarska, Južna Koreja). Ispričale su nam svoje jedinstvene priče o plivanju, o (ne)povezanosti s vodom koja ih okružuje, te odgovorile na pitanje zašto nikada nisu naučile plivati. Pričaju o djetinjstvu i traumama koje su povezane s vodom, o manjku pažnje i strpljenja koja im je darovana u ranim godinama, o svojim strahovima, ali i željama da the iste strahove pobjede. Svaku ženu sam također upitala da li muškarci u njihovim obiteljima znaju plivati (npr. njihovi očevi, braća, muževi ili partneri)... Sve osim jedne su odgovorile potvrdno. Osim toga, Vijaya iz Nepala priča groznim ekološkim uvjetima u njezinom okruženju. Švicarka Monika govori o odrastanju na farmi, na planini, daleko od bilo kakve vode ili bazena i kako sada u 46toj godini uči plivati. (U međuvremenu je naučila).
Asma iz Sudana ili Elizabeth iz Guatemale su podjelile svoje razloge, koji su religijske prirode. Esma iz Bosne pričai o nemogućnostima za odlazak na more zbog financijskih problema.
Neka priča koja tebi lično najviše znači?
Bilo mi je jako zanimljivo pričati sa Candice, iz Indije, čija se priča dotaknula raznih bitnih točaka. Candice je odrasla u Mumbaiju gdje nikada nije imala mogućnosti naučiti plivati, jer je ulazak na bazene privilegija. Njezini roditelju dolaze iz malog sela u Uttarakhandu, gdje su prirodne vode brojne i čiste, ali ipak niti oni nisu znali plivati. Candice je bila živahna sugovornica i dojmio mi se njezin entuzijazam tokom prepričavanja svojih trenutnih satova plivanja.
Šta ti je bilo važno vizuelno da predstaviš i kakva je uloga ilustracija u knjizi?
Bilo mi je bitno prikazati različite vrste voda i mora (svih boja, ne samo plave, već i sive, zelene, crne). Bilo mi je naravno bitno prikazati različite tipove plivačkih tijela, kao i dobi. Željela sam stvoriti ilustracije koje će prikazati kako ljepotu i slobodu plivanja, tako i strah koji mnoge osjećaju. Koristila sam tehniku linoreza, crteža, vodenih bojica, i digitalne obrade.
Koji bi savet dala ženama za vreme provedeno na moru ove godine?
Ako ne znate plivati, ne sramite se naučiti i potražiti pomoć i pažnju u učenju! I uživajte, makar u pličaku!
