Fotograf Filip Koludrović nominovan je za jednu od najprestižnijih modnih nagrada na svetu

Filip Koludrović odavno ima našu (budnu) pažnju: pre četiri godine, sa samo 22, snimio je prvi editorijal za Vogue i nakon toga saradnje sa prestižnim svetskim magazinima i brendovima samo su se nizale, te danas svakako spada u najuspešnije ljude iz regiona u modnoj industriji. Imali smo priliku (i zadovoljstvo) da sarađujemo više puta - Filip je radio na launch kampanji BURO. Srbija pre tri godine, kao i na modnim pričama za naš portal, a njegovu estetiku i dar za hvatanje skrivene suštine ove godine prepoznali su i u jednoj od najpoznatijih modnih organizacija The British Fashion Council-u koja, kao vrhunski autoritet, svake godine nagrađuje pojedince za izuzetan doprinos modnoj industriji. Ceo modni svet prati tu najvažniju svetsku dodelu, između ostalog očekujući i da otkrije nova lica i talente predodređene za velike stvari u industriji. Upravo u toj prestižnoj kategoriji New Wave: Creatives 2022 našao se i mladi riječki fotograf, među pedeset odabranih kreativaca iz svih polja modnog biznisa – fotografa, snimatelja, art direktora, stilista, frizera i drugih. 

Uoči same dodele The Fashion Awards 2022 koja će se večeras održati u Londonu u Royal Albert Hall-u, popričali smo sa Filipom.

Da li se sećaš svoje prve fotografije koju si napravio i za koju si znao da je dobra fotografija, kao i da je to nešto čime želiš da se baviš?

Mislim da je teško uopće definirati što bi bila dobra fotografija, svakako mislim da taj neakademski pristup dozvoljava da eksperimentom dođeš do nečega što možda i nije pravilno. Prvi puta kada sam baš bio oduševljen nekim vizualom koji sam napravio je vjerovatno bilo kada sam u 1 ujutro u svojoj kući kompletno mokru glavu gurnuo u skener i skenirao si lice, tek sam nedavno skužio da sam zapravo jedva izbjegao smrt elektrošokom.

Snagu tvojih fotografija pre svega nose portreti. Za čime tragaš na ljudskim licima?

Pa zapravo uvijek tragam za nekom pričom koja se krije iza nečijeg lica, zanimljivo mi je vidjeti kako se ljudi ponašaju ispred objektiva i možda uhvatiti neki trenutak kojeg ni sami nisu svjesni.

Šta ti je inspirativnije obični ljudi ili modeli?

Imam pristup da su i modeli obični ljudi :)

Bavio si se i nekim drugim granama umetnosti, a neretko i u samu fotografiju uključuješ druge intervencije. Koliko je fotografija za tebe živa stvar, deluje da na nju gledaš kao na svojevrsnu vrstu skulpture?

Da, mislim da je fotografija jako fluidna, pogotovo u današnje vrijeme. Uvijek mi je bilo zanimljivo gledati koliko puta mogu razbiti format nečega sto je snimljeno kroz različite medije, i koliko puta taj isti vizual provučen kroz 4 - 5 različitih tehnika na kraju izgleda. Mislim da na nju više gledam kao nekakve slojeve papira, nego nešto što je 3d, i dalje je nekako obuzdana svojim formatom ali mislim da se može guliti slojeve i poigrati s njom na taj način.

Radio si za veoma prestižne magazine. Koliko oni imaju sluha za autentičan izraz? Da li ti je bilo teško ponekad da isteraš projekat na način na koji želiš? Kako se nosiš u tim situacijama?

Mislim da je bitno tražiti magazine koji ti odgovaraju senzibilitetom te samim time izbjegneš te neke neugodne situacije gdje su urednici zbunjeni ili ne razumiju to što si napravio. Svakako mislim da autentičnost na kraju pobjeđuje, i rade ću napraviti nešto možda malo uvrnutije nego inače pa makar bio i promašaj. Uvijek pokušavam imati otvoreni razgovor o finalnom odabiru ali imam i taj pristup da nekako uvijek napravim puno više fotografija nego što je potrebno, tako da na kraju cijeli tim može koristiti one fotografije koje im najviše odgovaraju. Samim time nekako su svi zadovoljni pa ne moram toliko ni isteravati projekte.

Čini mi se da boju koristiš samo kao začin. Kakve je budućnost crno bele fotografije i zašto si baš njoj odan?

Čak mi je i fotografija u boji draža u diptihu s crno bijelom, nekako boju koristim škrto i kada ju i koristim trudim se da bude u mojoj viziji, iskreno puno mi je kompliciranija, a više volim jednostavnost. Svakako dok ne umre generacija koja sada živi mjesta za crno bijelo ce uvijek biti, s nekom dozom nostalgije naravno.

Mnogo putuješ i sebe smatraš nomadom. Koliko te je takav način života oblikovao i gde je dom?

Najbitnije godine formiranja kao osobe sam proputovao, neizmjerno sam zahvalan na tome. Mislim da je cilj putovanja doći na neko mjesto i otići s njega s minimalnim impactom na lokalno stanovništvo, zato se uvijek trudim upoznati kulturu koju posjećujem. Takav način putovanja mi je možda najviše otvorio oči, prema drugim religijama, rasama, orijentacijama, nekako mi više ništa ne smeta i nije mi čudno. Dom je, trenutno, Pariz sljedeće godine će možda biti negdje drugdje, volim to igranje karakterima i uskakati u različite filmove.

Tvoje fotografije imaju stav. Autentične su, nabijene emocijama, upiru prstom i pozivaju na bunt. Koliko modna fotografija može biti angažovana i kako ti vidiš tu angažovanost?

Mislim da može i mora biti puno više nego što je sada. Opus France Sozzani zauvijek ce odjekivati svijetom mode. Danas više nego ikada moramo prstom upirati u nepravdu, promovirati različitost i načine na koje konzumiramo stvari. To će biti užasno teška tranzicija za modu jer je ona jedan od najvećih zagađivača. Ljudi konstantno otvaraju nove brendove samo kako bi se pokazivali na Instagramu i u opis mogli staviti "founder of" a nimalo ne razmišljaju koji je impact brenda kojeg otvaraju, na koji način dobavljaju tkanine, kako se brinu o svojim radnicima. Nadam se da će se taj cijeli sustav uskoro srušiti, potrebna nam je revolucija.

Fotografija je važan deo tvog života ali nije sve. Šta te radi osim fotografije?

Radi me život. Užasno me privlače kontrasti, igranje sa standardima, isprobavanje novoga, film, glazba, hrana, nekako kao da bi volio da dan ima 36 sati da se može obaviti više toga.

Od kad se saznalo da si nominovan za British Fashion Council nagradu New Wave Creatives, odgovorio si na bezbroj novinarska pitanja. Koje pitanje ti niko nije postavio, a voleo bi da jeste?

Hmm, ne znam.