Ikona hrvatske i eks-ju muzičke scene, Josipa Lisac, nastupiće u novosadskoj Sinagogi, 13. januara u okviru manifestacije Doček 7530, a povodom svečanog otvaranja Evropske prestonice kulture.
Ona je svakako neko kome nije ni potrebna najava – iza sebe ima plodnu i uspešnu karijeru koja traje decenijama, više od 10 albuma i nebrojeno mnogo nastupa. Bezvremenskim pesmama i autentičnim izrazom koji uvek iznova oduševljava, Josipa Lisac s lakoćom potvrđuje da je diva. Kroz fuziju žanrova, njen moćan i prodoran vokal dolazi do potpunog izražaja, prenoseći nam svoje najdublje emocije. I generacija mojih roditelja, i moja generacija sluša i voli Josipu, i to je možda najveći pokazatelj njene veličine.
Sa njom smo pričali o nadolazećem koncertu, ljubavi, životu, nostalgiji i elektronskoj muzici.
Da li ste nostalgična osoba i kako gledate na nostalgiju?
Ne volim toliko nostalgiju. Ne žalim za tim, imam nekakve drugačije okolonosti zbog sudbine u kojoj se našao moj život i ja kao osoba. Ali nije to nostalgija. Ja mogu činjenično reći kak’ je bilo tad, kak’ je bilo prije 20 godina, kak’ je sad. Ali to možemo svi mi, iz svog ugla. Osobno mislim da svijet ide naprijed, ide se naprijed, život ide korak naprijed, ne ide natrag generalno. Trebali bi razmišljati o tome što nam je bilo drago, što nam je bilo lijepo, iz toga se crpi snaga, ta ogromna ljubav ti daje snagu da ti možeš napraviti taj korak naprijed. I da sutrašnji dan koji dolazi, za 5 godina, 10 godina… Da možeš hrabro i snažno ići. Možda nekom nostalgija pomaže, u načinu kako je doživljava i to je okej. Ja lično čak i nemam taj termin u sebi, nisam opterećena, a opet znam svaki trenutak koji je bio i kako je bilo. No, ipak sam osvještena, da ja bih trebala ići napred. Ne da moram, ne mora se ništa, ali trebalo bi ići napred. Dobili smo život kao dar, koji je težak i okrutan na trenutke, a na trenutke tako sretan i divan. Znači ima svega – ima lijepog, ima lošeg, ali mi bi trebali ići naprijed.
Kao u vašoj pesmi, Život moj.
O da, kako ide:
Sad nas baca, sad nas diže,
sad nas nema, pa smo bliže.
Nekad sjajan, nekad bijedan,
ali za me samo jedan, život moj.
To je tekst Arsena Dedića. Ivica Krajač mi je napisao numeru Život je samo most:
Život mi ponekad mnogo daruje,
čak i zlo u njemu caruje.
Jedan je i ja ga ne dam! Sretna sam.
Što znači da kada se dogodi neko zlo, kako mnogi ljudi kažu to je nevjerojatno, ali uvek se iz neke nevolje i zla otvaraju vrata, prozori, novi putevi.
Verujem da vam je i muzika pomogla u spiritualnom i filozofskom smislu tokom života.
Apsolutno. Ako danas pogledate kakvi su nam trenuci, kakve su poslednje godine, vi zapravo vidite da je muzika lijek, ona zaista je. To je aura koja natkriljuje i zamotava nas u nešto lijepo, i štiti nas. Sad svatko si izabere ono što mu je drago. Tu je ta sloboda i prepuštenost, čovjek sam ima glazbu kraj sebe, da upravo dobija puno toga… Neprepričljivo je što znači muzika, ali meni je u životu sve. Bez nje ne bi bilo ničega.
Poslednjih godina ste ekperimentisali i sa modernijim zvukom, kao što je pesma Tebi putujem sa bendom Chui. Kako biste opisali to iskustvo?
Glazbu dosta aktivno slušam, dosta sam prisutna. U glazbi ima jako puno tih izražaja, rekli bismo stilova, ali pravi glazbenik će reći – ne marim za stil, za žanr. Meni se sviđa muzika, glazba. To je zapravo to, ne treba to podijeliti, odjeliti. Ovaj žanr ide tu, ono tu. Kada kažu “On svira muziku tog i tog žanra”, mene počinje nervirati, to dosta čujem oko sebe. Nemam tu podjelu da li je nešto muzika ili ne, ja nisam opterećena, ja imam muziku. U toj muzici imaš svega, čak u jednoj pjesmi koja ima svoj izričaj, postoji nekakav svoj svijet, sloboda. Elektronika je svuda oko nas, zbog tehnologije. Ja sam se sa upoznala sa elektronikom i prije i sviđala mi se. Na albumu Život, sam imala susret sa elektronikom, meni se svidjela filmska glazba, ti potezi. Na onim partijima mi se ne sviđa kad je dum dum, jedno te isto (smeh). To isto mogu slušati, ali ako je glasno onda me iritira. No, elektronika je današnjica, dobra glazba koju bih ja željela slušati i u kojoj bih željela sudjelovati. Ali mora biti da je sa ukusom, da je na nivou, da nije banalno, da je jednostavno lijepa, a banalnost nije lijepa. To je komplicirano. Trenutno imam dve svoje autorske pijesme i tu sad eksperimentiram. Moja prva autorska je iz “84., pod nazivom Sanjala sam, na albumu Hoću samo tebe. I lijepo što ste spomenuli Chui, oni su sjajni. Imam ponuđenu suradnju sa još jednim bendom. I to je lijepo, ali mora biti dobro i da mi se svidi, da se pronađem u toj glazbi.
Vi ste i esteta, sarađivali ste između ostalih i sa flower artistom Sašom Šekoranjom. Koliko vam je bitno da se vaš unutrašnji, muzički svet oslikava i na spoljašnji?
Meni je važna ta vanjska slika, slika o samoj sebi, ona je važna na pozornici. Donosi se glazba i dijela koja se su stvarala kroz godine, ljudi to prepoznaju, oni su prihvatili i zavoljeli to i zahvalna sam do neba. Ali htijela sam to što se radilo da zapakiram u svoj osobni, vizualni imidž. Da predstavim svoj rad i vizualno. Ja sam ista i na pozornici i doma. Nije to stvar niti kostima, niti odjeće, već same osobe, njenog razmišljanja, njenog duhovnog stanja, njene karizme… Način na koji to nosi, i zato ljudi primete da je divno ili grozno, ta osoba nosi na svoj način, na način kakva je ona. Iskren, istinit način. Neki se dive ili im bude grozno, ali bude primećeno. Na meni je normalna odjeća, ali ono što je normalno je opet za sve nas različito. Netko će doći i reći što ti je ovo ludo, ti tako izgledaš doma, pa da (smeh). Imam dugačku haljinu, lijepa, dugačku vestu. To se naziva stilom, ali neće valjda ta odjeća biti jača od mene, ne može kostim biti jači od mene, ja njega nosim, ne on mene. Poenta je što smo se dotakli same osobe, to je onda zapravo stil. Tu je karizmatičnost, kak’ neko hoda, kak’ se drži, kak’ nosi frizuru, kak’ se smiješi, to potencira sve što je na to osobi. Kako ja to nosim, je l’ ja to nosim ili je to netko navalil’ na mene, ili nosim to jer sam hrabra i volim to i sretna sam. Sasvim drugačija slika progovara, sve je u nama.
U svetlu nedavnog dočeka i onog koji je pred nama, da li ste doneli novogodišnje odluke?
Nisam, ali sam razmišljala o tome. Ljudi govore bit’ će bolje, jer svi imamo nadu – ona umire poslednja, treba vjerovati u život. Ali nekako treba i realan, a ne samo razmišljati: “Biće lijepo, biće bolje, biće veselo”. Ja jesam vesela, najveselija, ali sam i realna, ne samo bezveze, ne bu niš’ bilo. Znam kak će biti, jer će biti onako kak’ će biti, to mi je jasno. Uvijek se događa ono što se mora dogoditi, što se treba dogoditi, i mi se moramo znati i moći prilagoditi. Imate stravičnih klimatskih promena, Zagreb je doživio potres, dva potresa. Na to ne možeš utjecati, najbolje što možeš za sebe je prihvatiti to. Paniku ne volim, nikad je nisam voljela, ali moraš da razmišljaš o tome, jer se sve može dogoditi, moraš biti pripremljen na to, to je život.
Šta poručujete publici pred nastup 13. januara?
Da se vesele kao i ja. Najljepše od svega je to što ćemo se ponovo vidjeti. Novi Sad će biti evropska prestonica kulture, to je divno i to je najvažnije.
