Pretraga

Ljubav-kategorija za koju se valja boriti: Intervju sa Srećkom Horvatom

Ljubav-kategorija za koju se valja boriti: Intervju sa Srećkom Horvatom

Tekst: Nataša Gvozdenović


Foto: Oliver Abraham; press

Srećko Horvat jedan je od najznačajnijih evropskih filozofa. Prošle godine otvorio je Bitef festival govorom koji nas suočava sa nimalo vedrom stvarnošću naše civilizacije, a opet, ostavljajući prostora za zrak svetla. Ove godine, opet je gost/domaćin na Bitefu sa Filozofskim teatrom - koji je pokrenuo nekih godina ranije u Zagrebu. 
Takav je i intervju koji je pred vama: živ, dinamičan, podseća nas, posredno, da na paradoksu počiva vasiona. O tome zašto je Bitef važan i zašto je važno početi ljubav ispočetka, sa Srećkom Horvatom razgovarala je Nataša Gvozdenović.

Otvorili ste prošlogodišnji Bitef koji je nosio slogan ''Svet bez ljudi''. Ono što najpre pamtim iz Vašeg obraćanja jeste da ste planetu poredili sa planetom majmuna- ako gledamo ko njome vlada, kao i priču o Diogenu koji usred dana sa svetiljkom ide po Atini i – traži čoveka.
Zato bih volela da na početku ovog intervjua, pre nego što počnemo priču o ovogodišnjem Bitefu, kažete kakav je Vaš doživljaj sveta u kojem živimo? Da markiramo teritoriju.

S

Svijet je definitivno gore mjesto nego što je bio za vrijeme prošlog Bitefa, dakle u septembru 2018. U samo zadnjih nekoliko mjeseci pred svojim smo očima gledali kako gori Amazonija, čiji je nestanak ubrzao još jedan od svjetskih autokratskih vođa Bolsonaro po uzoru na prokušane metode tzv. Chicago Boysa, dakle privatizacija i deregulacija svega, pa i prašuma koje su, kao što znaju čak i oni koji ih pale, "pluća planete". Gledali smo u "real time" kako se topi Arktik, a i sami smo na svojoj koži doživjeli najtoplije dane u junu i julu od kad je mjerenja temperature u ljudskoj povijesti. Istovremeno, svuda pratimo rast autoritarnih režima, pa danas već, kao da je to posve prirodno, govorimo i o logorima za djecu u Americi, dok se povijest ponovo ispisuje, a historijski revizionizam pretvara ono najgore iz XX stoljeća u nešto posve normalno. Istovremeno, svijet je definitivno postao i bolje mjesto u posljednjih godinu dana. Mlada djevojčica Greta prešla je Atlantik i trenutno je u Americi upozoravajući na klimatsku krizu, dok milijuni djece (Fridays for Future) izlaze na cestu, a pojavili su se i novi i zanimljivi pokreti poput Extinction Rebellion. Moj doživljaj svijeta oscilira između te dvije krajnosti, s jedne strane realna anti-utopija i distopijska realnost, s druge strane utopija i nada.

Ovogodišnji moto festivala nosi ime po čuvenog šlageru Beti Đorđević ''Počnimo ljubav iz početka'' gde se, parafraziraću umetničkog direktora i selektora Ivana Medenicu, ljubav promišlja i kao politička kategorija, kao i pojmovi solidarnosti, bratstva- zaboravljene vrednosti koje baštinimo od Francuske revolucije.
Šta je za Vas, kao filozofa, pojam ljubavi u političkom smislu?

S

Za razliku od Badioua i nekih drugih filozofa koji vjeruju da ljubav nije politička, pripadam onima koji ne samo da vjeruju da je ljubav uvijek politička, već da može imati i subverzivnu i revolucionarnu moć. O tome se radi u knjizi "Radikalnost ljubavi" koja je objavljena i ovdje. Treba nam manje narcisoidnosti, a više ljubavi. Ukoliko ljevica ne shvati značaj emocija i afekata u politici, a pogotovo danas u doba tzv "četvrte industrijske revolucije" (AI, VR, AR, itd), Steve Bannon i Nigel Farage, koji su itekako shvatili kako manipulirati ljudskim emocijama (Facebook-Cambridge Analytica skandal), činit će nam se kao klaunovi iz prošlosti naspram čudovišta budućnosti.

Obzirom da je fokus festivala na imerzivnom teatru koji briše granice između scene i gledališta- a pozorište jeste humanistička forma- u odnosu je sa zajednicom- da li nas brisanje granica vodi ka buđenju empatije?

S

Ne nužno. Uzmite divan - a zastrašujući - film "Skver" (The Square, 2017) koji je režirao švedski režiser Rubin Östlund i koji se bavi upravo pitanjem empatije i alijenacije u kasnom kapitalizmu. Čini mi se da je njegova poenta da brisanje granice između scene i publike, odnosno umjetnosti i participacije, fikcije i realnosti, ne dovodi nužno do buđenja empatije. Naprotiv, često sve može iznova završiti u komodifikaciji, odnosno kreaciji produkta koji će, upravo zato jer nosi "višak realnosti" (kao npr. taj "skver" koji je zapravo izmislila PR-kompanija za švedski muzej ), zadovoljiti publiku i umjesto empatije ili solidarnosti proizvesti ono što je tako dobro pokazano u Östlundovom filmu. Naravno, postoje i drugi, pozitivni primjeri. Bio sam ovih dana, u sklopu BITEF-a, na predstavi "Beograd na daljinski" koja je primjer imerzivnog teatra - na primjer, u jednom trenu dvosatne šetnje kroz Beograd sa slušalicama na ušima koje vas navigiraju prođete ispod metro-stanice za nepostojeći metro ispod Vukova spomenika, te se zaustavite nad izlozima sa djecom koja igraju video-igrice, najčešće pucačine, kao što smo to mi, kao klinci, radili kasnih 90-ih. Ali što ako su, umjesto imerzivnog teatra, video-igrice budućnost prave "imerzije"? Već sada mi se ovakav imerzivni tetara čini kao nešto što koristi staru formu koja se koristila prije nego što je izmišljen recimo augmented reality. Kao što ima dosta suvremenog teatra koji još uvijek misli da je korištenje filmskog medija nešto revolucionarno. Možda pozorište tek treba otkriti nove tehnologije.

Kako definišete važnost Bitefa, kao svakako jednog od najznačajnijih svetskih festivala, njegova važnost danas, u savremenom kontekstu?

S

Bitef Festival danas je važan ne samo zbog svog povijesnog značaja, već i zbog trenutnog smjera koji već godinama razvija Ivan Medenica. Izuzetno je važno imati prostor umjetničke slobode kao i otvarati pitanja i teme koje svake godine BITEF otvara, bio to otpor desnom populizmu ili kao što je ove godine - konstrukcija zajednice. BITEF je, za mene osobno, neovisno o tome kakvu sam predstavu pogledao ili nisam, upravo to, jedna utopijska zajednica koja nadilazi granice Balkana i uvijek stvori i nešto više od samog pozorišnog događanja. Da vam dam primjer: kad sam bio na predstavi "Beograd na daljinski", prva predstava koju sam pogledao ove godine na BITEF-u, a koja počinje na beogradskom Novom groblju, prvo što sam pomislio bilo je - a gdje je Borka? Beskrajno mi nedostaje njezin glas iz mraka i tišine kazališne dvorane, njen kritički duh i nesavladiva energija kojom je zarazila svakog tko ju je imao sreće upoznati. Upravo je BITEF bilo mjesto naših mnogih susreta, i tako dugo dok je te jedne utopijske zajednice, živjet će i Borka s nama, kao i oni ostali koji su se utkali u povijest i budućnost nečega što je, barem za mene, mnogo više od pozorišnog festivala.

Ponekad mi se čini da bi nas, kao civilizaciju, najpre mogla spasiti neka forma radikalnog humanizma. Kako projicirate budućnost čoveka i pozorišta?

S

Mislim da je humanizam prije dio problema nego odgovor na problem. Zašto? Zato što humanizam polazi od uvjerenja da postoji nešto takvo kao univerzalna ljudska priroda, kao i da je ono "ljudsko" nužno bolje od svega ostalog ("ne-ljudskog", bile to životinje, Židovi, crnci, izbjeglice, drugi oblici života, ili sama planeta). Meni se više dopada perspektiva koju otvara ona divna scena iz, po meni jednog od ponajboljih recentnih science-fiction filmova "The Girl With All The Gifts" iz 2016, kada djevojčica-zombi pita doktoricu: Then why should it be us who die for you? Poenta je da nije kraj svijeta ako nestanu ljudi, to je samo kraj ljudskog svijeta. Pa ipak, i u tom ljudskom svijetu ima toliko toga lijepog - poput ljubavi recimo, ili prijateljstva - za što se još uvijek valja boriti.

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor

Ostavite komentar