Tena Štivičić je hrvatska dramska spisateljica, jedna od najznačajnijih na ovim prostorima. U svojim dramama ona inteligentno i vešto dodiruje neuralgične tačke sveta u kojem živimo, odnoseći se sa puno empatije prema svojim junacima. Njene se drame izvode diljem sveta. Nedavno je u Ateljeu 212 izveden njen novi komad „64″, komad o partnerskim odnosima, veštačkoj oplodnji, najšire mestu čoveka u savremenom svetu, potrebi za restrukturiranjem identiteta…
Sa Tenom Štivičić za BURO. razgovaramo o njenom komadu „64″, načinu na koji majčinstvo menja odnos prema svetu, o tektonskim kulturološkim promenama koje se dešavaju, a koje predvode upravo mlade žene. Govorimo o tome koliko su podrška i solidarnost važne i dragocene u svim, a naročito osetljivim situacijama.
U Ateljeu 212 je premijereno izvedena predstava po Vašem komadu “ 64″ , ona je inspirisana Vašim iskustvom prolaska kroz proces veštačke oplodnje. Kako vi gledate na tu dramu i na proces koji ste prošli iz perspektive u kojoj ste danas ?
Zapravo sam počela pisati dramu o vezi ili braku. Zaljubljenost, ljubav, strast, vjernost, partnerska solidarnost, to su sve neke stvari na koje uvijek iznova tražimo odgovore i o kojima uvijek postoje klišei na koje treba odgovarati nekim svježim opservacijama. Okolnosti se stalno mijenjaju, kontekst, mogućnosti, prava, očekivanja, stalno kao nešto brusimo taj osnovni ljubavni odnos, a nikako da nađemo dobitnu formulu. Onda se dogodilo da sam u isto vrijeme započela s procesom vantjelesne oplodnje. Živjela sam u Londonu u kojem ljudi, u prosjeku, žive prilično slobodno i rekla bih manje pod pritiskom okoštalih normi manjih sredina i svjedočila sam tome da je zapanjujuće velik postotak mojih prijatelja i znanaca iskusio neke poteškoće sa zasnivanjem obitelji i da je vantjelesna oplodnja, ili barem razmatranje te opcije svima poznata. Statistike govore da je riječ o jednom na svakih šest parova. A takvih parova, koji kasnije odlučuju zasnovati obitelj je više u sredinama poput Londona. Shvatila sam da je to još jedan dodatni sloj temi koju sam započela, i fizički i financijski kao i filozofski, tim više što ne djeluje kao da će se taj trend promijeniti.
Koji su Vaši planovi za budućnost?
Trenutno završavam dramu za SNG Dramu u Ljubljani. Čekam da se otvore kazališta u Velikoj Britaniji koja su zatvorena već više od godinu dana kako bih dočekala premijeru još jedne nove drame za kazalište Arcola u Londonu. Radim i na jednom filmskom projektu koji se bavi upravo ovim temama o kojima smo razgovarale, a najviše me veseli projekt „Mama, tata i ja“, dugometražni film za koji se nadam da će biti realiziran u Hrvatskoj uskoro.
