Da li smo prerasli fenomen filmskog makeovera?

    24.08.2019.
    RECOMMENDED

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2019/08/makeover-cover-update.gif

    Odelo (ne) čini čoveka

    It’s complicated.

    I dan danas se sećam kada sam prvi put videla Elisu Doolitle. To je bilo mnogo pre nego što sam shvatila koncept toga da je neko “poznata glumica” pa zato treba da je gledam s pažnjom. Znala sam samo da nisam mogla da se odmaknem od ekrana na kom se muzgava i kreštava Audrey Hepburn pretvara Labudicu (uz vrelu vodu, blam na Askotu, gutanje klikera, neizbežan bal i papuče koje lete na Profesora). I tako sam podlegla magiji makeovera. Ruku na srce, ovaj film je ipak nešto drugačiji od onih koji preovladavaju tim žanrom – nije tinejdžerski, nema princa, Elisa ne želi da osvoji muškarca već da napreduje u životu, Profesor Higgins je (relativno očigledno) gej… Lista je predugačka da bih je navodila. Ali to ne menja činjenicu da je u srcu priče preobražaj.

    Prvi film u kom se glavna junakinja od nevidljive polu-spodobe zahvaljujući štiklama, pinceti i četki pretvara u fatalnu lepoticu koja dobija sve što želi, snimila je, ironično, Bette Davies. Ni formula ni naravučenije se, suštinski, nisu promenili do danas: promeni kako izgledaš i sve će doći na svoje mesto.

     

    Štreberkama sva pamet u životu ne može da pomogne koliko jedno modno osvešćavanje, zar ne?

     

     

    Ne bih ulazila u argumente koji su već postali opšte mesto: koliko je estetika ovih filmova podređena belcima, kanonima, koliko je neinventivna i diskriminatorska i na koliko tačno nivoa. To je svima jasno. Štreberkama sva pamet u životu ne može da pomogne koliko jedno modno osvešćavanje, zar ne? Neću ni da raspredam o tome da su te iste heroine gotovo uvek kovrdžave, nesnađene (i o činjenici da se akademska pamet kod žena poistovećuje sa apsolutnim nesnalaženjem u životu) sve dok ne pronađu nekog ko će da im pomogne. Nekog. Pošto same nisu u stanju.

     

    Sve ove opravdane zamerke ipak nisu poenta, a ponovljene su bezbroj puta. Poenta je pitanje zbog čega su žene toliko opsednute promenom izgleda i šta te silne štikle i frizure zapravo predstavljaju? Odakle nam ta opčinjenost poboljšanjem sebe samih, šta god to značilo? Moda može da otkrije duboke promene u unutrašnjem stanju ali ne možete kupiti otkrivanje i upoznavanje samog sebe ili drugu šansu kao najnoviju it-torbu. Prava transformacija, rast, nije baš uvek prijatan i lep, nego često čupav i težak. To je proces koji traje dugo, često u ritmu jedan korak napred, dva nazad. Dakle, sav trud da se on ma koliko simbolično prikaže kroz dopadljive priče koje glatko (i predvidivo) teku, čine nam više štete nego koristi.

     

    Poenta je pitanje zbog čega su žene toliko opsednute promenom i šta te silne štikle i frizure zapravo predstavljaju?

     

     

    Na neočekivan i čudan način, neke od tv emisija kao što je „Queer Eye“ kao da razumeju ovu činjenicu. Iako su garderoba, frizura i sve ostalo što čini modnu makeover televiziju i dalje u centru pažnje, poseban akcenat se stavlja na komunikaciju i međuljudske odnose. Na svoj način, ovo je bar naznaka toga šta je sve potrebno da bi se čovek promenio i postao „bolja“ verzija sebe. Nešto što filmovi ovog žanra još uvek treba da razumeju: sva odeća je samo simbol emocionalnih promena koje želimo.

     

     

    Sve ovo su ekstremne vizije, razume se, i dalje u svetu fantazije, a oslanjaju se isključivo na rezultate koji izgledaju kao polarne suprotnosti. Jedino vizuelni šok može da urodi plodom kada je ova vrsta emisija i filmova u pitanju. Da li u pop-kulturi ima mesta za neku realniju priču na ovu temu? Činjenica je da se ne možemo preko noći promeniti, a da to bude održivo i zdravo i da nikog pri tom ne osakatimo (uključujući tu i sebe).

    I zato kada vas uhvati ta prirodna želja za promenom, zastanite za sekund i mućnite glavom pre nego što kupite novi outfit koji se nikako ne uklapa u ono što već imate. Zagledajte se sami u sebe i shvatićete da život, pa sa tim i promene u njemu, nisu trka da se što brže stigne do cilja.

     

    Uvek će biti nečeg fascinatnog u „pre i posle“ pričama i fotografijama, u zamišljanju da su takve transformacije moguće. I znate šta? Jesu, moguće su. Nije tako teško izgledati kao svi drugi. Pravo pitanje je da li to zaista želite? A što se tiče filmova – gledajte ih ako u njima uživate, nemojte ih gledati ako vas nerviraju – da, toliko je jednostavno. Zar feminizam ne podrazumeva slobodu izbora i pravo da se nikom ne pravdate za njih?

     

    Zagledajte se sami u sebe i shvatićete da život, pa sa tim i promene u njemu, nisu trka da se što brže stigne do cilja.

     

    Saznaj više:
    Povezani članci: