Ali, šta uopšte znači ispravno? Odakle dolazi osećaj ispravnosti, osećaj za lingvističku korektnost po ovom pitanju? Kao što Gretchen McCulloh u svojoj knjizi “Because Internet: Understaning New Rules of Language” navodi “jezik je ispravan ako i pošiljalac i primalac razumeju poruku i njen kontekst.” I to je to. U pitanju je društveni sporazum i ne postoji ultimativni autoritet, nema nedvosmisleno prigodne forme, a svakako da će uvek postojati oni koji ne razumeju novo vreme i bune se protiv novih načina bilo čega. Uostalom, bar kada je komunikacija u pitanju izvesno je da se to sve brže menja, i da se čak i klinci danas “žale” na klince danas i njihov način komunikacije.
Međutim, ključna stvar je u tome da internet nije izmenio samo način na koji koristimo jezik, već nešto daleko značajnije, način na koji razmišljamo o njemu. Kada je jedini medijum pisanog jezika morao biti štampan, svakako da je metafora istog bila knjiga i da su delili slične karakteristike. Minimalnu fleksibilnost, fiksnost, autoritativnost, sporije prihvatanje promena. Sada, kada je je najveći deo pisanog jezika krajnje neformalan i online, kolektivna metafora postaje mreža, a jezik jednak njoj. Sve fluidniji, povezan, u konstanom menjanju, kolektivno pregovaran i prihvatan. Kao što McCulloch kaže, jezik je najotvoreniji i najtrajniji projekat čovečanstva, i kao takvog ga treba prihvatiti i voleti. Emotikoni su se razvili u smislen, i značajan sistem koji omogućava korisnicima širom sveta da izraze svoja osećanja, misli i ideje, i ne narušava postojeći sistem već je više kao paralelni univerzum u kom se svi razumemo, bez jezičkih barijera. A kako to uopšte može biti loše?