Tog davnog zagrebačkog jutra, negdje u samu zoru novog milenija, tik uz gradske prometnice osvanuo je jedan vrlo eksplicitan plakat. Ovjenčana sloganom „Prilagodljiva svakoj podlozi“, fotografija je prikazivala gimnastičarku koja, kao od majke rođena, izvodi savršenu žensku špagu dok se negdje na desnoj strani slike, taman pored njenog obnaženog gluteusa, kotrlja guma marke Sava. Tada još posve nesvjesna vlastite ženskosti i toga što ženski atributi simboliziraju u društvu, buljila sam u tu sliku na putu prema školi, nastojeći dokučiti zašto bi netko zbog gole žene kupio baš Savine gume. Iako na mnoga pitanja tada nisam imala odgovor, usporedba žene s auto dijelovima u želucu mi je stvarala neobjašnjivu nervozu, ona mi je, pogleda uprtog u pod, djelovala nekako poniženom i tužnom, i to me činilo ljutom. Nije trebalo proći mnogo vremena da shvatim kako ženska tijela ne služe samo da bi reklamirala kupaće kostime, donje rublje i, logično, auto gume. Odjednom sam dijelove ženske anatomije vidjela posvuda i shvatila da se društvo spram ženskog tijela odnosi kao da je „javno dobro“. Od autobusnih stanica, preko plakata uz cestu do gigantskih billboarda na pročeljima zgrada, u jednoj običnoj šetnji gradom susretala sam više polugolih žena nego što bi ih ljetnim danima vidjela na plaži. Preplanule ženske stražnjice prodavale su turističke ponude na Jadranu, luksuzne automobile i parfeme, bujna poprsja pozdravljala su prolaznike u reklamama za žilete, lakove za zaštitu parketa, deziće, pržene masne krumpire iz friteze i male okrugle flastere, a aluzije na seks uspjeli su ugurati i u promociju domaćeg kulena i kobasica, pivo i mobilne tarife.
Negdje putem, razmahao se i internet. Umjesto dnevnih novina koje su se godinama, tradicionalno, donosile s kvartovskog kioska na povratku s placa, počeli smo gutati „besplatne“ vijesti na news portalima i nije trebalo proći mnogo vremena da vlasnici novih medija shvate kako su klikovi ekvivalent za popularnost i pažnju, a popularnost i pažnja prodaju reklame.
Kao posljedica te spoznaje rodila se fina vještina nadjebavanja čitatelja temeljena na poznavanju bazične ljudske psihologije, one koja voli znati o skandalima, dramama, bizarnim nesrećama, sramotama poznatih i slavnih i koja zna da volimo virkati u tuđe živote i uspoređivati se s drugima. Naravno, vrlo se brzo počelo igrati na kartu najnižih ljudskih strasti i tu su, jasno, najviše najebale upravo žene. Virtualne stranice mamile su čitatelje da pogledaju nečije dupe u tangama, provjere kome su na pozornici provirile gaćice, skeniraju kako zvijezde (koje idoliziramo) izgledaju dok se kao posve „obične“ žene brčkaju u plićaku i navodile nas da usporedimo svoju guzicu u kupaćim gaćama s guzicom slavne pjevačice. Uvidjevši da dubinske analize društvenih fenomena i priče na kojima novinari predano rade tjedan dana nitko živ ne čita i da su time posve neisplativi, clickbait je, u vječitoj trci za klikovima i profitom, prigrlio površne, brze i potrošne vijesti, često pritom zaboravljajući sve novinarske kodekse.
Poštovanje ljudskog dostojanstva, pokazalo se, postalo je mnogo manje bitno od vijesti koja će uzburkati duhove i izazvati pažnju, kakvu god pažnju.
Recentni primjer takvog degutantnog clickbaita koji nimalo ne mari za ljude, i koji je opravdano zgrozio regiju, je naslov da je glazbenica Kristina Kovač „neprepoznatljiva sa sijedom kosom, staračkim pjegama i borama“. Vele „nekad je bila zgodna, a sad je ostarjela i propala“. Žena se, kao i nebrojeno puta do tada, našla u fokusu kao objekt procjenjivanja, meta za obezvrjeđivanje i iskaljivanje tuđih frustracija uz nimalo suptilnu poruku „kako ne izgleda onako kako društvo od nje očekuje da izgleda“.
Obično ne otvaram stranice tog tipa jer imam osjećaj da ću skupa s cookiesima skinuti i čitavu koloniju virusa zbog čega ću morati mobitel baciti u prvu kantu i polit’ benzinom, no iz nekog razloga ovoga puta nisam mogla odoljeti i, bez imalo razmišljanja, dala sam im klik. Iz puke radoznalosti. Istog trenutka shvatila sam da sam im svojim nedužnim klikom, premda s osjećajem dubinskog zgražanja, dala podršku da s istim tipom tema nastave. Poručila sam im „OK, ovo me zanima“, i bila sam šokirana, što sam unatoč desetogodišnjem iskustvu u novinarstvu, pala na tako jeftini trik. I posve sam sigurna da je, s istim porivom, tog dana to učinilo tisuće drugih ljudi.
Sjetila sam se, istog trena, svojih bivših redakcijskih dana i kako su članci o „najlošije odjevenima“ s crvenog tepiha uvijek bili barem tri puta čitaniji od članaka s lijepim haljinama na stylish ženama, a najmanje od svega čitale su se vijesti o nagradama tih žena i njihovim postignućima. Brže bolje, zaronila sam u bespuća interneta i shvatila da naslovi negativnog predznaka višestruko premašuju broj onih koji slave nečiju ljepotu, ili još važnije, nečiji karakter, talent i rad.
„Zvijezde koje su izgubile bitku s celulitom“, „21 šokantno tijelo“, „Ako „Katy Perry i Kate Moss mogu imati bedra koja izgledaju k’o svježi sir, ima nade i za nas“, samo su neki u moru gnjusnih naslova koji smještaju žene u poziciju objekta, bez trunke pažnje da se ne povrijedi nečije dostojanstvo, tjerajući nas da se uspoređujemo i u sebi uskliknemo „aha, vidi je kakva je!“, kasnije se osjećajući kao govno.
Skenirate li medijske napise, vrlo ćete brzo doći do jedne spoznaje, a ta je da žena nikada nije dovoljno dobra i da se mediji time, evidentno, hrane. Kakva god bila, uvijek će biti predmet procjene. I baš na te teme, poput roja muha na govno, nakalemit će se bezbroj „dobronamjernih“ komentatora, bezgrešnih, predivnih Apolona. Ako se ne šminka spočitnut će joj da je to dio higijene i da izgleda ispijeno i bolesno, ako se „previše“ šminka reći će joj da površna i da „žbukom skriva manjak samopouzdanja“, ako ima umjetne sise nazvat će ju starletom ili sponzorušom, ako nema „našalit“ će se „zabavnim“ pitanjem može li se iznajmiti s ostalim daskama na plaži, ako nedajbože ima celulit proglasit će ju debelom i zapuštenom, kao i kad ima sijede, bore i pokoju pjegu na obrazu, onda će reć’ da je propala, kao da nije riječ o osobi već o tvornici koja nije preživjela devedesete.
Mediji (i marketing) očito vrlo predano rade na tome da se žena smjesti u poziciju objekta čija pojavnost svakoj šuši s internetom može poslužiti kao boksačka vreća za ispucavanje nagomilanih frustracija, potencirajući tako da se vječito smatramo nedovoljno vrijednima.
No, koji je uopće smisao tih degradirajućih naslova? Koja je njihova vrijednost? Jesu li to uopće vijesti? Imaju li informativni karakter? Što iz vijesti da netko ima sijede i celulit uopće doznajemo i zašto je to uopće bitno? Kako bi te vijesti izgledale kada se žene ne bi svodile na razinu seksualnog objekta i kada se njihov izgled ne bi uspoređivao sa „standardima“? Vjerojatno ne bi uopće postojale.
No, ajmo zamisliti da bi. Naslov o Kristini Kovač glasio bi vjerojatno ovako: „Bivša glazbenica odmara s kćerkom na Hvaru i djeluje baš zadovoljno“, i gotovo sam posve sigurna da bi na njega kliknule sveukupno tri osobe, od kojih su dvije dotična glazbenica i njezina kćerka. To je, uglavnom, razlog zašto takve vijesti ne postoje ili postoje tek u tragovima.
Baš kao i marketing, koji oduvijek živi na prodaji ženskog tijela, svođenja istog na puki objekt i potenciranja da se osjećamo nedovoljnima takve kakve jesmo, tako od njega žive i mediji. Bjesomučno klikajući na vijesti kojima su u prvom planu guzice i sise, napise koje pljuju po nečijoj, posve prirodnoj sijedoj kosi i borama nazivajući osobu „propalom“ ili pak seciraju bedra slavnih žena uz primjedbu da su njihova tijela bez retuširanja „šokantna“, jedino što im dajemo je poticaj da s takvim naslovima nastave. Čitatelji smatraju da nemaju nikakvu moć promijeniti sadržaj koji im se na news portalima svakodnevno servira, no to je posve pogrešna premisa. Kada se vijesti takvog karaktera ne bi čitale i shareale, ne bi ih niti bilo. Jer su, u suštini, bezvrijedne. Jedino što ih drži na životu je – naša pažnja.
