Pretraga

Velika važnost malih razgovora

Velika važnost malih razgovora

Tekst: Teodora Jeremić

U gotovo svim prilikama, i pod različitim okolnostima, mejlove obično počinjem sa “nadam se da ste dobro” i završavam sa lepim pozdravima. To je tako od kad znam za svoj mejling život i u principu se stvarno i nadam da je osoba sa druge strane dobro, iako pod tim mahom podrazumevam da se više nadam da je trenutak dobar, i da moj mejl nije uleteo u nekom čudnom momentu, kada je recimo sedmi nervni slom stigao na dnevni red zajedno sa mojim upitom. Ipak, te početke i pozdrave u određenoj meri šaljem i po difoltu (a uverena sam i ljudi meni) kao jedno opšte mesto u kom se svi nadamo da su svi okej, ali da li možete ipak ono što je u attachu, hvala. Te iste sitne pitalice i zaključke, na koje se odgovori i komentari ne podrazumevaju i ne očekuju, nažalost, ponavljamo i u svakodnevici kada recimo naletimo na ljude koje već neko vreme nismo videli. “E ćao.” “Ćao!” “Kako je?” “Super, ti? Šta ima?” “Super, evo…”.

Velika važnost malih razgovora (фото 1)

“Super evo…” mi je favorit u auto-pilot odgovorima, jer je neodređeno iskren, i aposlutno ništa nisi ni rekao. Jel “super” što je taj neko super, ili si ti “super”? “Evo” kao "evo... planiram da se udarim tiganjem u glavu da mi se razbistri pošto ne znam gde bijem", ili “evo.. sve je u najboljem redu"? Iskrena da budem, ne samo što mi je omiljeni odgovor jer je tako maksimalno fluidan, nego što je i najbezbedniji. Sa “super evo” možete biti sigurni da ćete dobiti isto tako autopilotski, ali makar nekakav, osmeh i klimanje glavom kao odgovor, i izbeći sve neprijatnosti, što ako se upustite u stvarno odgovaranje i nije baš izvesno. Nekoliko puta sam se zeznula i iskreno odgovorila da “evo baš i nisam nešto, malo me sve žiga onako životno” i sagovornik mi se dosta pozbunio jer niko ne očekuje da na “kako si?” stvarno i odgovorite. Svašta. To je glavna caka. Iako vam zvuče kao pitanja, ona to nisu, jer prema nezvaničnom bontonu savremene ubrzanosti, i u normalnim vremenima, small talks su predviđeni da budu kao što im ime nalaže: mali. Kratka pitanja, i još kraći, neopterećujući odgovori. Easy peasy lemon squeezy.

Velika važnost malih razgovora (фото 2)

Ipak, kao što rekoh, tako je to u “normalnim” danima što ovi tekući sigurno nisu. U ovim nenormalnim, difficult, difficult, lemon difficult danima, ti mali najmanji razgovori su zapravo jedina stvarno smislena stvar u danu. S jedne strane ljudi na dnevnom nivou oboljevalju i umiru od još uvek nedovoljno poznate bolesti, i danas ih je, baš u ovom trenutku prema Corona live statistici (da, “korona uživo” prebizarno zvuči, i još je bizarnije gledati brojke kako se vrljaju iz minuta u minut, i ne, ne preporučujem nikome) 360.524. Na drugoj strani je, srećom, još više onih koji nisu zaraženi. Onih koji uz nadu da će tako i ostati, sede u svojim kućama, čitaju red vesti, red belatristike, red mejlova, pa tako u krug, i to na neodređeno. Jer, uz svu želju da svo ovo ludilo prestane i da već za nedelju dve bude gotovo i sve kao pre, istina je da ne znamo kada će se to dogoditi, i da možemo samo da budemo pažljivi i prema sebi i prema drugima, i da čekamo. A tokom tog čekanja osećamo se svakako. Istovremeno i anksiozno i puno života i planova, i bezvoljno, i u potrazi za smislom, i dosadno nam je i tužni smo i neispavani, i prespavani, i prvi put nemamo posao, i imamo ga više nego ikada, i usamljeni smo i nesigurni i uplašeni. I zato, u ovim danima, u kojima sve što je regularno i uobičajeno više ne važi small talk doživljava svoju evoluciju i uzdiže se na listi prioriteta.

Velika važnost malih razgovora (фото 3)

Svako “kako si?” koje za razliku od mirnodopskog perioda, ima imperativ da bude iskreno, je bukvalno najznačajnije pitanje koje možemo da postavimo i sebi i ljudima koje volimo, i da se spremimo da sa sobom može doneti sve. I nadu, i haos, i strah, i otpor, i bes. Jer jebiga, nekome je neko stvarno bolestan. Nekome je neko hronično bolestan, pa je i inače stalno uplašen, a sada dodatno. Neko je taj što je bolestan. Neko ima napade panike koje nikada pre nije osetio i ne zna kako da se ponaša. Neko bi da plače, i priča o tome koliko ga plaši sve ali ne želi da prizna pa zove sedam puta dnevno da priča gluposti. Neko se ućutao pa ne kaže ništa i sve mu je “super”. Nekom je stvarno sve super jer šta je tu je proći će. Neko i sam sebe ne prepoznaje. Neko se upoznaje. Neko je sam. Neko želi da bude sam, a ne može.

Kažu da sa velikim krizama ljubaznost i humanost prve izlete kroz prozor, ali nešto mi se tako ne čini. Mislim pored ovih što neumereno grabe, koje odbijam onako celokupno, i ovih islednika koji su ubeđeni da su jedini u pravu, na sve strane ipak vidim samo ljubav, podršku i istinsko "budi dobro", "čuvaj se", kao dokaze koliko smo zapravo međuzavisni, i istinski trebamo jedni drugima. Tu su i ljubaznost i humanost i iskrenost, svi na broju, da nas naviknu na sebe i valjda i ostanu, kad sve ovo bude juče.

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor