Utorak je i stojim gola, okružena većinom sedamdesetogodišnjim golim ženama. U javnom hamamu u Almatiju upravo je dan s popustom za penzionerke. Para puni prostoriju, kamene klupe su vruće, a žene sjede mirno i razgovaraju, povremeno si trljajući leđa grubim spužvama. Jess i ja smo se uklopile bez problema. Malo me bilo strah da će se ona, tako sitna, srušiti od vrućine, ali izdržale smo.
U Kazahstan sam stigla s Julijom posjetiti Jess, našu najbolju prijateljicu koja se godinu ranije iz Londona preselila u Almati. Kad je Jess rekla da se seli, svi smo zajedno sjeli za kompjuter i guglali Kazahstan. Stepa, snijeg, malo planina – to je bilo sve. A onda su, kada se preselila, počele stizati njezine priče: Almaty je zvučao onako kako si ja zamisljam London devedesetih. Puno underground partija, većina njih u starim sovjetskim zgradama, kafići i art prostori koji niču na sve strane, energija pozitive i nade u nešto novo. Bila sam se zaljubila već kroz njezine poruke.
Na licu mjesta, Almati mi je odmah sjeo. Priroda je bila posvuda. Ulice u drvoredu, planine na horizontu sa svake točke u gradu, život koji pulsira ispod površine… Na trenutke sam imala osjećaj kao da hodam kroz set za neki indie film, a ogromni sovjetski blokovi – sivi, geometrijski savršeni – djelovali su kao CGI ubačen u planinski pejzaž. Dani su prolazili u ritmu večera, novih ljudi, second hand trgovina i skrivenih kafića.
Jedan dan otišle smo na Shymbulak, skijalište dvadesetak kilometara iznad grada, u planinama Trans‑Ili Alatau. Trebalo nam je dvadeset minuta da iz centra punog nebodera stignemo u pravu planinu. Gore nas je čekao mali party Jessičinih prijatelja. Plesali smo dok je sunce zalazilo, okruženi snijegom.
Nakon par dana krenule smo i izvan grada. Jess je iznajmila ogroman 4×4. „Idemo u stepu!“ vikala je dok smo se vozili prema jezerima Kolsai i Kaindy. Krave su cestp prelazile cestu, a tu i tamo bi iz daljine provirila kakva mala plavobijela džamija.
Ocekivano, Kazahstan me osvojio svojom energijom. Spoj sovjetskog brutalizma i novih staklenih zgrada, ritam mladih ljudi koji žele nešto drugačije, i priroda koja počinje odmah iza posljednje tramvajske stanice. A plov da niti ne spominjemo.
Još fotografija Deane Kotige, iz Kazahstana, pogledajte u nastavku:
Tekst i fotografije: Deana Kotiga