Pretraga

Muharem Bazdulj: sve misli koje su mi danas prošle kroz glavu

Muharem Bazdulj: sve misli koje su mi danas prošle kroz glavu

Tekst: Muharem Bazdulj


Negdje početkom vanrednog stanja, pitao me poznanik da mu preporučim neku knjigu za čitanje, a ja sam mu, ko zna zašto u tom trenutku, rekao da uzme Franzenove „Korekcije“. Javlja mi se jutros, kaže da je poslije „Korekcija“ pročitao i „Slobodu“ i „Pjuriti“ i da su mu sve super, ali da su „Korekcije“ najbolje. Obično je to tako, kažem mu, ja sam u nekom tekstu i napisao, kod Frenzena ti je po pravilu najbolja njegova knjiga ona koju prvu pročitaš. Koju si ti prvu pročitao, pita me, a ja kažem: Isto kao i ti, „Korekcije“. Znači, traži potvrdu, i tebi su „Korekcije“ najbolje? Od romana jesu, kažem. Kako misliš od romana, pita me. Zato što ima jedna Franzenova knjiga koju ja još više volim, knjiga koja nije ni prevedena kod nas, a ne znam kako bih je žanrovski uopšte opisao, to je njegov prevod dva eseja Karla Krausa sa njemačkog na engleski, ti su Krausovi tekstovi doneseni dvojezično, paralelno njemački i engleski, s tim što je prevod praćen nizom ogromnih fusnota koje u zbiru sveukupno možda imaju i više teksta nego izvorni Krausovi eseji, a u tim fusnotama ima svega, od lingvističkih razglabanja, preko anegdota do autobiografskih dionica i esejistike, čak i polemike. Brate, šta i ti čitaš, kaže mi, pa završavamo razgovor.

Skidam ovu knjigu sa police i krećem besciljno da je listam. Kod tih knjiga koje smo često čitali, a ako smo skloni da po knjigama podvlačimo i pišemo na margini, takva ovlašna listanja nas uvijek brzinski vrate na nešto što nas je nekoć oduševilo. Pa vidim kako sam prije pet-šest godina podvukao nekoliko redova na 127. stranici gdje Franzen opisuje kako mu se nekoliko kolega i kolegica, dobrih pisaca, privatno žalilo kako ne mogu nikako da se zainteresuju za Fejsbuk i Tviter, mada im izdavači i agenti tvrde da je to apsolutno nužno, pa pitaju Franzena, za koga se zna da je protivnik društvenih mreža, šta on misli da to znači, a on im kaže da to jednostavno znači da – imaju karaktera.

I tu se sjetim genijalnog govora koji je prije par mjeseci, malo prije nego što će početi cijeli ovaj džumbus sa koronom, održao Džordž Paker primajući nagradu „Kristofer Hičens“. Paker je jedan od onih novinara koji vraćaju vjeru u smisao ove ponižene profesije, a Hičens će, kako sada stvari stoje, vrlo moguće biti upamćen i kao posljednji novinar zlatnog doba novinarstva.

Paker je lično poznavao Hičensa, odnosi im nisu uvijek bili idilični, bilo je tu uspona i padova, ali uvijek je postojalo elementarno međusobno poštovanje. I sada se Paker, čovjek koji ove godine puni šezdeset godina, prisjećajući se desetak godina starijeg pokojnog kolege, pita: Zašto je tako malo mlađih ljudi spremih na idu njihovim putem?

Govor se može naći na internetu, koga zanima neka pročita, ali ja dobro pamtim da kao prvi razlog Paker navodi potrebu za pripadanjem, potrebu koja je zlokobno metastazirala s pojavom društvenih mreža. Ne može se biti veliki novinar, poručuje nam Paker sjećajući se Hičensa, a biti nečiji, a društvene mreže ne služe ničem drugom osim da se bude nečiji.

Ljudi su nekad postajali novinarima da bi tragali za istinom, danas postaju novinarima radi lajkova, fejvova i ritvitova. To je okej, ali to nije ista profesija. Imati glas u javnosti je privilegija. Društvene mreže su svima omogućile tu privilegiju. To je okej, ali je problem da su i neki među onima koji su već imali privilegiju prihvatili danajske darove.

Uspješni novinari i relevantni javni intelektualci koji se navuku na društvene mreže su nalik na bogataše koji imaju vilu u Kotoru i apartman u Porto Montenegru, a koji se uvaljuju poznaniku u bungalov bez tekuće vode kod Sutomora, iznad magistrale. Javnost je javnost i more je more, ali nije sve isto.

To je ljudski, naravno, i oni bi negdje da pripadaju, ali iz potrebe za pripadanjem ne nastaje ništa veliko. Divan je naslov prvog albuma Ane Ćurćin: „Sketches of Belonging“ i divno „skida“ duh našeg vremena, duh ovaplaćen u prvom pitanju koje će u svakoj našoj palanci slučajni prolaznik postaviti nepoznatom dječaku: „Čiji si ti, mali?“

I najveća zdravstvena kriza u posljednjih stotinu godina, u našoj osakaćenoj javnosti nije dobacila dalje od pitanja „Čiji si ti, mali?“. I svi učesnici u javnom životu, od takozvane struke do takozvanih influensera ništa drugo i ne rade nego odgovaraju čiji su, direktno i indirektno, eksplicitno i implicitno.

I nema haira, jer nema ničijih.

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor

Ostavite komentar