Kasnim s pisanjem ovog teksta.
Probila sam sve termine.
Da me nije sram, probijala bi’ ih do marta.
Dok se laste ne vrate s juga i pčele ne izađu iz hibernacije.
Probijala bi’ ih sve dok ne svane i dok ne zasija dugo neviđeno sunce.
Ali dala sam riječ, pa nije kulturno pogaziti ju.
Moram napisati nešto, sad u ponoć i kusur, po mogućnosti suvislo, čitateljima interesantno, u skladu s temom ovog broja, a valjalo bi da je društveno odgovorno i da riječima ne ujedem.
Voljela bih i da se čita glatko, a ubode duboko.
Danima već pokušavam.
I ne ide mi.
Ne ide ni kad se podmažem vinom u kojem je istina, rekoše stari Latini, jer mi je mjesecima unazad u glavi buka glasna kao mačke u februaru, pa od nje ne čujem sebe.
Značajne količine svog slobodnog vremena, umjesto u tihovanju iz kojeg inače dolaze fini uvidi, provodim u bjesomučnoj konzumaciji mreža.
Na njima, koje su refleksija offline svijeta, mjesecima unazad ne živi ništa nježno i mekano.
Tamo je sijaset turobnih vijesti i koktela u kojima su se smiksale kolektivne muke, tuge i bjesovi.
Cijeloj su regiji, nažalost, servirani.
I ljudi ih piju i piju.
Povraća im se od količine ispijenih.
Ja s tugom znam kako, ali mi bijes paralizira centar za sinkronizaciju misaonih procesa i govornog aparata.
Zato, sa željom da ispoštujem riječ koju sam redakciji dala, sada već debelo poslije ponoći, pišem ovaj tekst ni o čemu.
A najviše bih voljela da umjesto svih ovih nemušto razbacanih riječi stoji prazna stranica.
Pa da ne budem ona koja puno zuji, a malo meda daje, želju ću si i ispuniti.
Neka govori tišina.
Fotografija: Nemanja Maraš