Kako me je rak pretvorio u ženu koja govori

Nije rijetkost da se, kada preživite tešku bolest kao što je rak, od vas očekuje priča o neizmjernoj patnji, herojskoj borbi i čudesnom izlječenju koje služi kao patetična lekcija o snazi duha. Mnogi bi voljeli da čitaju o trenucima kada se visilo između života i smrti, stvarno ili samo u sopstvenoj glavi. Možda bi to pružilo laku utjehu onima koji su u borbi ili njihovim bližnjima. Međutim, suština mog iskustva leži u nečem daleko kompleksnijem. Ne, ja nisam samo žena koja je imala rak. To je samo dio biografije, nikako moja definicija. Rak je od mene stvorio novu ženu.

Kada se sve završi, shvatite da transformacija nije kozmetička, već fundamentalna. Nije riječ samo o preživljavanju; reč je o egzistencijalnom katalizatoru. Bolest, suočavanje sa smrću, i sama brutalnost liječenja služe kao agresivna terapija pronalaska suštine.

Zar mora tako, pitate se vi?

U tom procesu, stara žena mora da umre da bi nova, neinhibirana i svjesna žena, mogla da živi. Želim da govorimo o tome na koji način te rak promijeni, kako nakon svega toga baš ništa ne ostane isto. Ni ti, ni ljudi oko tebe.



Život nakon dijagnoze Hodgkinovog limfoma, i to ponovljenog, zauvijek nosi sa sobom duboku svijest o sopstvenoj smrtnosti i neprestanom strahu. To je nepriznato stanje nestabilnosti. Moji ljekari to zovu „zaliječena“, nikada „izlječena“. To je trajno stanje opreza. Živite na tankom ledu, svjesni da tijelo neprestano očekuje novi napad, potencijalno od samog sebe.

SHOW MUST GO ON

Ovaj osećaj ranjivosti i zamjenjivosti je prosvjetljujuć. Shvatite da život ide dalje, da „show must go on,“ ponekad i bez vas. Ova spoznaja krhkosti, umesto da bude izvor depresije, postaje izvor snage. Ako ste zamjenjivi, onda morate da maksimizirate svaku sekundu svoje trenutne uloge. Prihvatanje krhkosti postaje temelj za oslobođeni, autentičan život, jer shvatite da nemate više šta da izgubite, osim sebe same.

Nakon što sam preživjela rak dva puta, bilo je komentara da bi možda trebalo da prestanem da pričam o tome, da skrećem pažnju. Ta kritika, iako opasna jer može da ućutka preživjele, morala je biti preokrenuta. Moj odgovor je jasan: Neću nikada prestati da pričam o tome, jer ja sam preživjela. Ljudi koji prežive imaju obavezu da govore.

A mnoge moje žene nisu. Mrtvi ne govore.

Moja obaveza je da govorim za sve one koji to više ne mogu.

Za sve one koji su padali mrtvi oko mene u bolnici, za djevojčicu koja je umrla, ne mogavši da se pomiri sa dijagnozom, i za djevojku koja je zaprošena dva dana ranije u izolaciji, pa je umrla. Za Kaću, Cicu, Dubravku. Njihove priče me tjeraju da budem glasna. Javno govorenje nije stvar taštine, već oružje vidljivosti. Prihvatam kritiku da privlačim pažnju, ali mijenjam njeno značenje. Ja privlačim pažnju jer ću te natjerati da ideš na pregled. Moj glas je tvoj podsjetnik da je mene moglo da ne bude. A da to kakav ćeš ti život da vodiš, zavisi samo od tebe.

Suština svega što ja jesam danas je lekcija iz vremena kad nisam ni čula sebe, vjerovala sopstvenom tijelu.

Prvi koraci ka dijagnozi bili su obilježeni upravo nepovjerenjem u sopstveno tijelo, koje je bilo sistemskim ignorisano. Godinama. Rodila sam Lolu krajem 2015. godine, a već 2016. nisam se osjećala dobro. Gubila sam mnogo na težini, što se rijetko dešava ženama koje su tek rodile. Stalni umor sam pripisivala dojenju, a okolina je to takođe prihvatala kao normalnu fazu života. Ipak, tijelo je davalo znakove. Pojavila se izraslina na lijevoj strani. Išla sam na biopsiju, ali je ona urađena traljavo. Rečeno mi je: „Nije to ništa.“ Hodgkinov limfom se uveliko širio cijelim mojim telom, a autoriteti su tvrdili da sam zdrava.

Ovaj početni neuspjeh ljekara da prepoznaju bolest stvorio je kasnije duboko nepovjerenje u „sistem“ i apsolutno povjerenje u sopstvenu tjelesnu intuiciju. To je prva i najvažnija lekcija: Slušajte svoje tijelo. Instinkt je nepogriješiv, ako znate da slušate.
Tek nakon tri potvrđene biopsije, Hodgkinov limfom, koji se proširio po gotovo cijelom tijelu, konačno je dobio ime.

Ne smijemo odustati kada nam telo šalje signale; to je najviši čin samopoštovanja.

Kada mi je dijagnoza potvrđena, uslijedio je neočekivan osjećaj: olakšanje. To nije bilo olakšanje što imam rak, naravno, već olakšanje jer je moj problem konačno dobio ime i prezime. Dugo sam se borila protiv nevidljive sjenke, protiv nejasnih simptoma koje mi je okolina pokušavala osporiti. Kada mi je ljekar rekao da mi treba hemioterapija, znala sam kuda idem. Znala sam put. Vjerovanje da, ako je loše, ipak stignem još nešto da uradim, još nekog da poljubim, da izgovorim još koje “volim te”, a ako je dobro, onda će se bolest okončati, postalo je moj moto.

Proces liječenja je bio fizički brutalan. Nosila sam svoju bolest u naručju kroz hodnike, zakopčana iglama za boce pune nesnosne hemije. Hemioterapija je ostavila neizbrisive tragove. Jedan od najtežih trenutaka, koji je bio i fizički i emocionalni šok, desio se nakon pete hemioterapije, kada mi je pola kose ostalo u rukama tokom pranja. Skoro sam pala u nesvijest.
 Ali u tom haosu, dijete me je definisalo, jer Lola nije videla pacijentkinju. Lola je vidjela svoju mamu. Kada mi je kosa potpuno opala, ona me je nazvala „moj lijepi ćelo“. U nevinosti djeteta, nije bilo patetike, samo čista, bezuslovna ljubav koja je odbila da moju novu fizičku realnost definiše kao ružnu ili tragičnu.



Zavoleti svoje telo iznova

Oporavak, kada je tretman završen, nije bio magičan povratak u staro tijelo. Hopa, evo, ajmo sada sve kako smo i do sada. Morala sam da učim da volim svoje tijelo iznova. To je proces koji zahtjeva mnogo strpljenja i suočavanja. Učila sam da ponovo volim svoje tijelo, da otkrijem puteve kojima je zalutao moj libido, i da se zavolim bez patetike.


Prava snaga nije u negiranju onoga što se desilo, već u prihvatanju tragova te borbe. Ožiljci na lijevoj strani, tamo gde se ključna kost prkosno nudi pogledima, svjedoci su. Oni nisu sramota, već mapa puta koji je doveo do bolje verzije sebe. Naučila sam da se pustim na miru i da nađem zahvalnost prema svemu što mi se dogodilo. Ili se bar trudim da to radim.



Kada se suočavate sa bolešću, lako je pasti u ulogu žrtve, osjećati se jadno i preopterećeno. Zato je ova lekcija ključna: Važno je imati razlog za život, a da to niste samo vi.

Za mene je taj razlog bila Lola.


Zbog nje, izašla sam iz bolnice dvije nedelje ranije kako bih prisustvovala njenom rođendanu, iako nisam mogla da stojim na nogama. Ta spoljna motivacija te tjera da se boriš i onda kada tvoje sopstveno tijelo želi da odustane. Ipak, taj razlog ne smije da vas gurne u samoprezir ili ulogu mučenika. Morala sam da pronađem put nazad do sebe. Stavljala sam crveni karmin. Ne za druge, već da bi Brankica u ogledalu podsjetila sebe ko je bila prije nego što joj je kosa opala četiri puta, a koža pozelenela. Taj čin, naizgled banalan, bio je trenutak učenja o sebi i o tome šta me zaista čini srećnom. Taj proces samootkrivanja je stalan i nikada se ne završava. Pa ni sad dok ovo pišem. 


Kada se suočite sa smrću, bolest djeluje kao brutalan i brz filter za sve odnose u vašem životu. Mnogi ljudi su nestali. Moja porodica se „numerički promijenila“. Izgubila sam ljude koje sam smatrala stubovima podrške. Shvatila sam da je podrška dvoslojna: primarni sloj je porodica i prijatelji, a drugi, neophodni sloj, je psiholog, jer mentalna snaga je pola zdravlja.


Krug podrške

Psiholog mi je objasnio ključnu dinamiku gubitka prijatelja tokom bolesti: ti ljudi ne odbacuju mene, već odbacuju odraz sopstvene prolaznosti i straha od smrti.

Oni nisu željeli da njihovi strahovi izađu na vidjelo. Izgubiti nekoga ko vas ne razumije i ko ne može da podnese vašu ranjivost, nije neuspjeh, već prirodna i zdrava selekcija. Oni su bili prepreka, a ja sam morala da izaberem okolinu koja je podrška. Sada taj krug čine ljudi koji su pokazali empatiju i razumijevanje.


 To nas dovodi do još jedne važne lekcije: Bolest nije sramota, slobodno glasno govorite o tome, ukoliko će vam to pomoći da pronađete i svoj unutrašnji jezik. Živimo u društvu gdje se uči da se emocije i slabost ne pokazuju. Pisanje o bolesti je za mene bilo terapija, ali su mi ljudi sudili. Vjerovatno i sad to rade. 
Međutim, sigurna sam da su bolesti ovog nivoa povezane sa neriješenim emotivnim pitanjima, neisplakanim suzama ili stvarima koje nismo “izgalamili”. Godinama nisam mogla da plačem, a osmijeh je bio moj mehanizam odbrane. Osmijeh je signalizirao drugima da je sve u redu, pa su prestajali da postavljaju pitanja.
 To je ključno saznanje: represija emocija vodi u fizičku bolest. Ili joj bar pomogne da nađe put do vašeg tijela. Shvativši to, više ne ćutim. Na moju sreću.

I nije samo izgovaranje važno. Važno je da se krećete. Ne samo fizički, već i mentalno.

Ne treba se osvrtati sa žaljenjem. Tamo iza ništa ne možete da promijenite. Naprijed, u budućnost, ne možete brže, sve i da trčite. Neka vas tu, u ovom sad.

Najteža lekcija je bila naučiti da se sebi dâ prednost. Zato je moja konačna poruka vrlo jasna: Nađite vremena za sebe i redovan pregled, da vas tijelo ne bi natjeralo na to. Ne bježite od pregleda, jer ono što čeka će vas naći, a bolje je da vas nađe na vrijeme. Pipajte svoje dojke, ili dozvolite da vam ih neko opipa— to može biti i zabavno. Prevencija nije bauk; ona je najviši čin lične odgovornosti i samopoštovanja. Ne bježite od sebe. Pa tu vam je najljepše. 


Što bi rekla divna Mayasar, moje tijelo, moja kuća. Nek vam tamo bude lijepo, toplo, sunčano i s glasovima ljudi koji čuju vaš. Čak i onaj tiho izgovoren.

Piše: Brankica Raković, Urednica i voditeljka podcasta Oslobođena, Urednica Lola magazina

Fotografije: Privatni album