Pips, Chips & Videoclips se konačno vraćaju u Beograd – kultni zagrebački bend nastupiće po prvi put u kultnom beogradskom klubu BitefArtCafe, u četvrtak, 3. aprila, s početkom u 22 časa. Tim povodom imali smo veliku čast da razgovaramo s Dubravkom Ivanišem Ripperom, frontmenom benda koji je s razlogom jedno od najvećih imena regionalne scene.
Stalnom evolucijom zvuka, pronicljivim tekstovima i energičnim koncertima koji se dugo pamte, Pips, Chips & Videoclips uspeli su da stvore zajednicu i muzički univerzum koji se konstantno širio tokom više od tri decenije.
Najbolje zvuče u klupskoj atmosferi – a upravo takvu svirku prirediće u Beogradu, svirajući pred domaćom publikom posle dužeg vremena. U razgovoru, frontmen Dubravko Ivaniš Ripper otkriva tajne pisanja „večnih pesama“, svoja zapažanja o aktuelnoj muzičkoj sceni, ali i o neuhvatljivom rokenrolu.
Intervju pred Pips, Chips & Videoclips koncert
U Beograd se vraćate posle dužeg vremena, a sviraćete u klupskom ambijentu koji najviše i volite. Zašto vas nije bilo i šta publika može da očekuje? Koje uspomene vas vezuju za Beograd?
Evo jedne sličice. Band nastane u Kopenhagenu, tunel i most ga spajaju s Malmom. Prirodno je da karijeru otpočetka razvijaju i u Danskoj i Švedskoj, to im je neki prirodni habitat. Ali desi se da im već na počektu karijere zatvore podmorski tunel i godinama im se ona odvija samo u rodilištu. Tamo vremenom steknu renome i status. Tunel se nakon desetak godina otvori i poslovno logička je pozicija da su u tom času, a to je puno prekasno, u Švedskoj na razini demo benda. Ali prerasli su to, dosta im je puzanja, pokušali su više puta.
U poslu ako nešto ne prođe pet puta onda pokušaj pedeset. Ili se nemoj žaliti. Zato je i naše sviranje u Beogradu više iznimka nego pravilo. Očekivano, veseli nas, uvijek nam je bilo lijepo jer je nekako kulturološki sasvim prirodno da sviramo Beograd. Ali, odigralo se drugačije.
Prošlo je tri godine od vašeg poslednjeg albuma – koji je pak došao nakon decenije pauze. Sad kad su se sabrali utisci, kako gledate na „Vesnu”?
S pjesmama sam gotov i sve smo međusobno riješili onog trena kad ih napišem. A to traje. Uglavnom, gotovi smo s dojmovima i prije miksa a kamoli objavljivanja. Čitav svijet je u popriličnom kaosu, unrespectu i pomanjkanju pažnje na bilo što.
Nakon preko 3 desetljeća benda shvaćam da je najbitniji proces. A proces pisanja songova je konstantan. Najčešće stresan i neuspješan, ali to nas gradi kao artiste. I uvijek je bitno samo jedno – idemo dalje, dalje, dalje. Ne okreći se sine.
Rekli ste da ne volite „bilo kakvu kontekstualizaciju benda, folderiranje i ‘začavlanost” žanrom” – ali ukoliko bi trebalo da opišete evoluciju vašeg zvuka kroz godine, kakvo je to putovanje bilo?
Teško je to racionalizirati. Riječ je o instinktu I niti vodilji – uvijek I sve okrenuti naopačke pa da vidimo što će se dogoditi. To je osnovni princip. Naravno, ogroman je rizik od faila, ali ništa nas drugo ne zanima. Prvenstveno je važno iznenaditi samoga sebe, a ostalo dolazi usput. Činjenica je da stalna je tek sumanuta potraga za “onim nečim” nevidljivim I nedohvatljivim.
Na vašim koncertima dolazi do sudara različitih generacija. Šta je to u vašim tekstovima što uspeva da komunicira sa klincima koji danas žive potpuno drugačiju realnost od one iz devedesetih?
Klinaca na koncertima ima, ali oni već dugo nisu naša ključna publika što je o normalno. Slažem se, klinci žive neku posve drugu realnost i u tome o jest ljepota. Ali zanimljivo je pitanje u kojoj mjeri općenito publika danas mari za tekstove.
Čini mi se da su koncerti prerasli semantičko “hej, imam vam nešto za reći” edukativnu dimenziju. Više su platforma za druženje, minglanje ili jednostavnije rečeno – zajebanciju. Ako ti artist garantira 2 sata zajebancije s frendovima i krugom poznanika onda nema problema. Na naše gigove gledam kao na svojevrsnu misu. Glavno da se svi okupimo I malo popričamo, bolje rečeno da se “osjetimo”, a za popovu liturgiju koga briga.
Često ste govorili da pesme ne pišete vi, već da vam one „dolaze“. Kako prepoznate trenutak kada je ideja dovoljno zrela da postane stvar Pipsa?
Preciznije je možda reći da se pjesme same pišu. Ne dolaze same, dosta se mi navlačimo, imaju one puno klijenata. Svaka je u zametku mala zaigrana klinka, ne radi joj se domaća zadaća, samo bi se zajebavala. Zato sam tu da stražarim da li je sve za školu napravljeno kako treba. Utvaram si da je treniram, ali ona zapravo trenira mene. One ponajbolje me prerastu I napuste, žive neki sasvim svoj život nezavisno od autora.
Da danas morate da sastavite „vremensku kapsulu“ sa samo tri pesme Pipsa (koje bi najbolje objasnile ko ste bili, koje bi to pesme bile i zašto baš one?
Nastojim da baš ništa nikome ne moram objašnjavati. A kad bih to radio krenuo bi puno prije benda jer komponiram 50 godina. I najbolje bi me opisali songovi koji mi nisu uspjeli i koje nikada nismo objavili i nitko ih ne zna. Po njima se najbolje vidi tko je kakav, sve ostalo su nijanse. I samom tom činjenicom prestaje potreba za legitimiranjem.
Kako vi gledate na novo doba muzike, gde su umetnici podređeni platformama kao što je Spotify i algoritmu?
Umjetnici su oduvijek podređeni nekome i nečemu. Iz tog naoko podređenog položaja nastale su čitave kulture, drugačije niti nije moglo biti. U toj podređenosti suvremene platforme omogućavaju da pišeš nebuloze od pjesama i objavljuješ ih praktički kad poželiš, sam, bez problema. U toj podređenosti napišeš prompt u Suno i za dvije minute imaš savršeno isproduciranu pjesmu. Ti si autor, bogotac. Sve se čini lako.
Srećom, nije baš tako i za dugotrajniju vožnju trebat će poderati koljena, malo se oštetiti, baš kao u stara dobra vremena. Dapače, zbog te opće dostupnosti, nemara i histeričnog bombardiranja svime i svačime mislim da je danas i puno teže nego prije.
Kako vam se čini regionalna scena? Kuda se kreće rokenrol u novoj eri?
Ne pratim scenu, a rokenrol je otabačio odavno. Rokenrol je prvo stav, a tek onda muzički žanr. Gdje danas srećemo rokenrol stav? Tko danas “svira” rokenrol u bilo kojoj dimenziji života? Uvjeren sam, baš nitko. Život je danas glupasti synt pop s elementima death noisea. Okej, I neki latino dečkić repa preko svega toga.
Radite li na nečemu novom i šta slušate, gledate i čitate ovih dana?
Prije koji dan nam je izašao singl, obradili smo stari song s “Dernjave” – Mafiju, svirat ćemo je u Bitefu. Konstantno smo i u novim pjesmama, velim, uvijek je to jako dug proces i traži od nas posvećenost i strpljenje. Na kraju krajeva, nema potrebe ići s nečim van ako nam nije top.
Fotografije: Promo