Zendeja je oživela jednu od najrevolucionarnijih kolekcija u istoriji mode
She did it again.

Povezano
Šta se desi kada se iz uma talentovanog dizajnera, poreklom iz radničke klase, izrodi luksuzna kolekcija inspirisana grčkom mitologijom? Dogodi se – modna istorija.
Poput Aleksandra Mekvina, Zendeja je ličnost od koje se mnogo očekuje – na ekranu, ali i na crvenom tepihu. Svaki film u kojem igra biva ispraćen modnom pričom, odnosno pažljivo odabranim referencama koje stilista talentovan poput Lo Rouča pametno bira i još pametnije uklapa u autfite.
Ovoga puta, za premijeru filma „Odiseja“ u Parizu, u njenom modnom izdanju oživela je kolekcija koja je bila jedna od najvažnijih u istoriji dizajna. Prema modnom predanju, krajem 1996. godine, Aleksandar Mekvin – buntovni vunderkind londonske modne scene – angažovan je da preuzme francusku kuću visoke mode Givenchy, pri čemu su mu data svega tri meseca da osmisli svoju debitantsku kolekciju.
Rezultat je bila kolekcija za proleće 1997. pod nazivom „Potraga za zlatnim runom“. Iako je bila inspirisana epom o Jasonu i Argonautima, koji je potpuno odvojen od Homerovog epa koji je poslužio kao inspiracija za „Odiseju“, Atina, boginja rata koju Zendaja tumači u filmu, zauzima istaknuto mesto u oba mita.

Zendaja i njen stilista Lo Rouč izvukli su iz arhive treći autfit iz ove kolekcije, koji je na pisti prvobitno nosila Debra Šo. Sa prenaglašenim „pagoda“ rukavima i naramenicama, ova haljina kroji ozbiljnu, moćnu siluetu.
Naravno, Zendaja je uspela da nabavi i pozlaćenu masku za lice koju je, kao prateći deo ovog autfita, dizajnirao Philip Treacy.

Zendejina pariska premijera „Odiseje“ prilika je da se prisetimo zašto je ova kolekcija iz 1997. bila revolucionarna.
Kolekcija
Debi Aleksandra Mekvina za kuću Givenchy haute couture 1997. godine ostaje jedan od najkontroverznijih i najmoćnijih trenutaka u istoriji kuće.
Odmičući se od tradicionalnih, strogo damskih motiva ove modne kuće, Mekvin je uveo mitski, skulpturalni jezik bele i zlatne boje. Bila je to čista metamorfoza ljudske forme u božansku.

Kolekcija je bila duboko ukorenjena u antičkoj grčkoj mitologiji: belo i zlatno, krilati korseti, ukrasi za glavu u obliku rogova. Naomi Kembel ukrašena poput boginje. Pedeset i pet autfita stvorenih za samo 25 dana.
Francuski modni establišment je kolekciju dočekao na nož. The New York Times ju je nazvao „vulgarnom“. Sam Iber de Živanši opisao je imenovanje Mekvina na mesto kreativnog direktora kao „potpuni fijasko“. Kritičari su se prosto obrušili na njega.

Četiri nedelje kasnije, priredio je reviju sopstvene modne kuće u Londonu – i isti onaj kritičar koji ga je brutalno iskasapio u Živanšiju, tada ga je nazvao „nečim najbližim rok zvezdi što modni svet ima“.
Mekvin je želeo da ogoli visoku modu, oslobađajući je njenih stereotipnih elemenata, kako bi je doveo na zajednički teren za dublje promišljanje, ali bez zapostavljanja sopstvenog estetskog identiteta.
„Nisam zastrašen predstavnicima pariske visoke mode. Uopšte ih se ne plašim. Želim da vratim onu sofisticiranu ležernost koja je svojstvena kući Givenchy, to je ono što želim da uradim. I da ostanem veran sebi, bez ikakve sumnje“, izjavio je dizajner u jednom starom intervjuu.

Šok je bio taktika koju je Mekvin već uveliko primenjivao na sopstvenim revijama, i činilo se da nema nikakav problem da to pretoči u provereni recept za „zgražavanje buržoazije“.
Mnogi komadi imali su zlatni reljefni vez koji je nosio militaristički ili caristički prizvuk, a prikazana je i prozračna bluza koja je mogla (ali i nije morala) biti omaž prvom velikom hitu kuće Givenchy – čuvenoj Bettina bluzi, kako piše Vogue Runway.
Čini se opravdanim reći da dizajner u ovom slučaju nije uspeo da pomiri suprotstavljene sile koje je oslobodio. Jednostavna elegancija haljine inspirisane Marijom Kalas ili ogrtača sa karnerima koji je na leđima nosio prikaz renesansne Bogorodice sa detetom, bila je potkopana aksesoarima poput ovčijih rogova (barem jedan par stigao je od Izabele Blou) i alkama za nos nalik onima kod stoke. Ovo nikako nije bio Givenchy kojeg znamo iz filma „Doručak kod Tifanija“ – ali je bio rizik koji je ušao u modnu legendu.
Naslovna fotografija: Laurent VU / Sipa Press / Profimedia; PIERRE VERDY / AFP / Profimedia