Sara Stijović: Filmski festival Herceg Novi je mjesto rođenja mladog balkanskog filma

Na predstojećem 39. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro Film Festivalu, koji se održava od 22. do 28. avgusta 2026, publiku očekuje i 30 studentskih filmova sa akademija iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, Sarajeva, Banje Luke, Ljubljane, Skoplja i Cetinja. Selektorka programa studentskog filma je mlada rediteljka Sara Stijović, čiji je dokumentarni film „Leptir“ ranije ove godine prikazan i u Beogradu. Kao autorka koja je ne toliko davno i sama bila u poziciji autora i autorki čije radove selektuje, ali i kao predstavnica novog talasa crnogorskog filma, bila nam je naročito interesantna sagovornica na teme vezane za sam festival i perspektive mladih filmskih stvaralaca sa ovih prostora.

BURO. Filmski festival Herceg Novi i sami pratite od studentskih dana – možete li nam reći kakav ste lični odnos sa festivalom izgradili tokom godina i šta učestvovanje u Studentskoj selekciji znači za mladog filmskog autora ili autorku?

Sara Stijović: Govoreći iz vizure studentkinje koja je „porasla“ i postala selektorka, mogu reći da je divno imati mogućnost da date šansu nekome „mlađem“ ko ima iste želje kao i vi nekoliko godina ranije. Srećna sam kada svoje kolege, koji su istih godina imali svoje studentske radove u konkurenciji, danas sretam po festivalima širom svijeta. Filmski festival Herceg Novi je mjesto rođenja mladog balkanskog filma.

On je tačka susreta svih mladih nada koje će vremenom postati cijenjeni filmski autori.

BURO. Studentski film je po prirodi stvari „početnički“ i u tom smislu je očekivano da bude tehnički ili stilski „nesavršen“ u poređenju sa radovima formiranih reditelja/ki. Imajući to u vidu, šta vam je bio posebno važan kriterijum za selekciju – kreativnost, scenaristička ideja, intrigantno rediteljsko rešenje, ili nešto četvrto?

Sara Stijović: Iskrenost je na prvom mjestu. Originalnost, hrabar pristup i uloženi trud su takođe nešto što treba da se vrednuje. Tehnička i/ili stilska „nesavršenost“ je nešto što i formiranim autorima nekada nedostaje, a oprašta im se, te vjerujem da se mladima mora oprostiti. Mladima se mora dati pravo na grešku da bi znali da imaju „dozvolu“ da uče. „Savršenstvo“ u domenu studentskog filma je najopasnija zamka koja postoji za mladog autora.

BURO. Govorili ste ranije o tome da filmovi u ovoj selekciji predstavljaju različite poetike, ali i da „svaka akademija ima svoj metod obrazovanja, vrijednosti unutar filmskog polja, kao i specifičan stil i mentalitet“. Koje su to specifičnosti koje vi uočavate kod autora koji dolaze iz različitih zemalja našeg regiona?

Sara Stijović: Balkan je plodno tlo. Nekada ludo i haotično, isuviše glasno ili pričljivo, domaćinsko i prijateljsko. Iste razlike koje se osjete prilikom prelaska granice iz jedne države u drugu osjećaju se i u filmovima. Date razlike su prirodne i lijepe, one su slika mentaliteta i duše autora. Na drugoj strani, kao što ste i naveli, svaka akademija ima svoj metod obrazovanja. Na nekim od akademija studenti počinju da snimaju vježbe i radove već od prvog semestra, dok na drugim mnogo kasnije; neke akademije na festivale dolaze sa filmovima koji su cjelovite proizvodnje, tehnički savršeni, profesionalno realizovani, dok neke druge dođu sa filmom koji je nastao isključivo zahvaljujući želji i volji jednog ili par studenata koji su činili ekipu. Date razlike su jasne, vidljive, ali ne znači da je u dramskom smislu jedno bolje od drugog.

BURO. U studentskoj selekciji zapaženo je prisustvo talentovanih mladih autorki. Da li se njihove poetike razlikuju od onih koje donose mladi muški autori, ili možemo ipak govoriti o univerzalnosti pristupa koji mladi reditelji unose u svoje filmove, barem kada govorimo o vašoj selekciji?

Sara Stijović: Već tokom prvog semestra osnovnih studija, kao studentkinja Filmske i televizijske režije, dobila sam od jednog profesora važnu „informaciju“. Glasila je: „Režija nije ženski posao“. Šta to znači ni danas nisam shvatila. Reći ću da sam plavuša, sigurno je do mene. Zbog toga – ovakvih, sličnih i gorih komentara koje nečija usta nesmetano ponavljaju – moja je želja da nikome nikada ne kažem šta je „čije“.

Autorke su u selekciji jer im filmovi vrijede, autori su u selekciji jer im filmovi vrijede.

Takođe, vjerujem da su isuviše mladi – u najljepšem smislu te riječi – da bi se razlika među poetikama mogla osjetiti. Nije se još stiglo do tog dijela – nije se imalo vremena, nema se dovoljno životnog iskustva, nema se znanja i mogućnosti da se sve sprovede u djelo što bi ukazalo na razlike. Sada su mladi – filmovi su im mladi, poetike su im mlade. I to je divno!

BURO. Vi ste mlada autorka koja direktno može da svedoči o procesu tranzicije iz „studentskog stvaralaštva“ u svet profesionalnog filma. Koliko je danas mladim autorima i autorkama teško da nakon završetka akademije naprave taj prelaz i gde vidite najveće izazove u tom procesu?

Sara Stijović: Nije lako naći pravi odgovor na ovo pitanje. Mislim da je ovaj proces drugačiji za svakoga – zavisno od karaktera, ličnih ciljeva i želja, konteksta u kojem se neko nalazi, temelja koji ima ili nema, i slično. Moja želja nakon završetka akademije je bila da nastavim školovanje, što sam i učinila kao stipendista na programu KinoEyes koji je organizovan na četiri evropska univerziteta u Velikoj Britaniji, Portugalu, Estoniji i Irskoj. To je bila pametna odluka koja je dovela do toga da steknem ogromno znanje, i da budem za veliki korak bliže autoru koji jednog dana želim postati. Po povratku u Crnu Goru sam stekla utisak da se previše pažnje posvećuje datim „tranzicijama“ iz jednog u drugo, a da se sticanje znanja stavlja na drugo, peto, petnaesto mjesto. I to je tužno.

Ako nemate znanje, ne postoji nikakva tranzicija koja se može desiti.

BURO. Kako vidite crnogorsku kinematografiju danas, a naročito mesto mladih autora i autorki u okviru te scene?

Sara Stijović: Pred nama mladima je dug put. Urađen je temelj, cement je zaliven, ali svjež. Da bi se po njemu moglo lijepo koračati, bez straha i sa ponosom, treba uložiti vrijeme, znanje, trud.

BURO. Na Beldocsu smo mogli da gledamo vaš dokumentarni film „Leptir“. Da li vas lično više privlači dokumentaristika ili igrani film, odnosno šta volite kod jedne, a šta kod druge forme?

Sara Stijović: Trudim se da imam znanja da osjetim kojoj formi pripada koja priča, a potom da joj nađem jezik koji će joj biti prirodan. Ne mogu reći da me dokumentarni film privlači više od igranog, i vice versa. Imam dvije diplome iz režije igranog filma, jednu iz dokumentarnog, mada ni ta matematika ne govori mnogo. Dokumentarni film me kontinuirano uči koliko je život krhak i koliko ga nekada ne treba dirati. On me je naučio da posmatram, svjesno i postojano, da jedna riječ ili jedan pogled može promijeniti tok nečeg što nastaje.

Na drugoj strani, igrani film je svijet koji sami stvarate –

Sa kojim se igrate na papiru i uživo, na koji možete da utičete. On vam daje mogućnost da stvorite nešto što ne postoji i što u svijet dolazi zahvaljući vašem umu. Oba roda, i sve nijanse između, vas uče različitim aspektima filmskog stvaralaštva, a ujedno istim vrijednostima.

BURO. Na čemu trenutno radite i kakvi su vam sledeći (filmski) planovi?

Sara Stijović: Trenutno se nalazim u postprodukciji kratkometražnog igranog filma „Tijesto“ i razvoju dugometražnog kreativnog dokumentarca pod nazivom „Trinaesta riba“. Oba projekta su dobila podršku Filmskog centra Crne Gore na konkursu za sufinansiranje proizvodnje, a „Tijesto“ nastaje u produkciji ABHO Filma i u koprodukciji sa hrvatskim Antitalentom i slovenačkim Tramal Films. Radujem se oboma, „Tijestu“ sada možda više jer će nam ranije pokucati na vrata!

Fotografije: Promo