Industrijski dizajn, iz ugla Marije Kucurski: Više od estetike
Razgovor o kreativnom procesu.

Povezano
Marija Kucurski upoređuje industrijski dizajn s kuvanjem: kreativni proces počinje razumevanjem sastojaka, odnosno istraživanjem koje mora biti temelj za forme i eksperimentisanje. Dobre ideje, pomešane s intuicijom, onda dovedu do gotovog jela – odnosno, proizvoda koji će objediniti priču, praksu i emocije.
Marija je dizajnerka pred kojom je velika karijera. Ona je završila osnovne studije industrijskog dizajna na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i preselila se na sever Švedske, gde je upisala dvogodišnji master Advanced Product Design na Institutu za dizajn Univerziteta u Umeu. Nakon prve godine odlučila je da stekne iskustvo u studijskom radu – trenutno živi Barseloni, gde je na praksi u agenciji Nacar Design, a tek je čeka rad u Parizu.
Sarađivala je s kompanijama Atlas Copco, Electrolux i Thule, a svoj rad Talas je predstavila i na nedavno održanoj manifestaciji Dutch Design Week, gde je osvojio nagradu Next Gen Design. Njen pristup polazi od ideje da dizajn treba da bude autentičan, promišljen i prilagođen potrebama savremenog čoveka, uz poštovanje principa održivosti i izbegavanje nepotrebnih elemenata.
U svojim radovima, nastoji da poveže tradicionalne zanatske veštine, proizvodne metode i industrijske procese sa savremenim pristupom dizajnu proizvoda. Interesuje je i odnos poslovne strategije i umetničkog usmeravanja, odnosno način na koji se ideje i poruke mogu jasno i smisleno preneti kroz vizuelni izraz, formu i korisničko iskustvo.

Kako je na početku svog stvaralaštva, bilo nam je zanimljivo da čujemo Marijinu perspektivu industrijskog dizajna, koji je neminovno utkan u svaki segment naših života.
Kako predmeti koji nas okružuju i koje koristimo zapravo utiču na nas? Kada se industrijski dizajn približava umetnosti – i na koji način razmišljaju oni koji kreiraju naše okruženje?
Intervju: Marija Kucurski o svom pristupu dizajnu
Za početak, možeš li nam predstaviti tvoj pristup dizajnu, odnosno dizajnersku filozofiju?
„Dizajner“ je nekako postao fensi termin, a mislim da smo svi mi na neki način dizajneri. Svakodnevno oblikujemo prostor u kom živimo, svoje navike i način na koji koristimo stvari oko sebe. Zato mi je važno da krenem od lične filozofije. Kako živimo, šta nam je važno i ko smo kao ljudi? Odgovore na ta pitanja tražimo čitavog životnog veka. Za mene je dobar dizajn neprimetan u upotrebi, a intrigantan na pogled.
U svojoj praksi trudim se da dizajnom pokrenem emociju, bilo pozitivnu ili negativnu. Najmanje bih volela da neko ostane ravnodušan.
Na manifestaciji Dutch Design Week si izlagala rad nazvan Talas. Zašto gitara i kako Talas funkcioniše?
Talas je projekat koji smatram prekretnicom u svom dosadašnjem radu. Dizajn električne gitare bio je zadatak na trećoj godini osnovnih studija na FPU-u. Jedini uslov bio je da gitara mora da radi, da mora da svira. Do tada nisam imala mnogo dodira s instrumentima, osim s frulicom u osnovnoj školi, pa su mi seciranje gitare i ulazak u nešto sasvim nepoznato pomogli da sagledam celu profesiju.
Prošla sam put od intenzivnog istraživanja i traženja prostora za inovaciju do kolaboracije sa stručnjacima i rada uz mentorstvo Olega Bosiljčića (Oboss Guitars) i Nikole Kneževića. Bilo je tu svega: eksperimenti, trial and error, kreativna blokada, „aha“ momenat, pa onaj lock-in. Na kraju su došli realizacija funkcionalnog prototipa, vizualizacija i promocija. Apsolutno ceo spektar.
Talas je modularna gitara s inovacijom u rasporedu elektronike. Novi raspored omogućio je da samo srce gitare postane zasebna jedinica koja može da se svira i bez tela. A telo ostavlja neograničen prostor za igru oblicima i materijalima, kao i za personalizaciju.

Talas je osvojio nagradu Next Gen Design. Koliko je to priznanje značajno za tvoj dalji rad?
Izuzetan vetar u leđa, pogotovo jer mi nije prvi put da apliciram za ovu nagradu. U nekom folderu sa samog početka moje karijere, čiji mi je kontent sada malo cringe, i dalje se nalazi prvi proizvod s kojim sam aplicirala. Neverovatno mi je koliko čovek može profesionalno da sazri za dve godine i koliko za to vreme može da promeni način na koji razmišlja o profesiji i pristupa joj. Na početku mi je taj nivo delovao predaleko, ali sam imala i jasan plan kako do njega da dođem.

Učestvovala si i na dizajnerskoj rezidenciji, u okviru koje si razvila projekat The Superpower of Boredom. Reci nam nešto više o projektu?
Intrigantan spekulativni projekat, van moje zone komfora, ali volim sebe da izlažem takvim situacijama, jer je rast evidentan i neizbežan. The Superpower of Boredom je dizajn sprint projekat, urađen za tri dana, u kolaboraciji sa dizajnerkom sa Islanda, Valdís Steinarsdóttir. Obe smo se „inficirale“ dosadom, temom o kojoj se danas dosta govori. Kako je percipiramo danas, kako smo je doživljavale u prošlosti, kako je vidimo u budućnosti i zašto nam je neophodna?
Tu je i uvek zanimljivo pitanje kako da kontrolišemo ili izazovemo neopipljivo stanje opipljivim proizvodima i tehnologijom današnjice ili bliske budućnosti.
Na koji način nam artefakti koje ste dizajnirali komuniciraju dosadu, odnosno šta nam otkrivaju o dosadi? Zašto nam je dosada važna?
Dizajn se sastoji od dva artefakta. Prvi je Boredom Gym, koji nam omogućava da se opustimo i uđemo u stanje koje smo nazvale „kvalitetna dosada“. Tada pustimo mozak na miru i damo mislima prostora da lutaju. Koliko često umesto toga skrolujemo do beskonačnosti?
Drugi je Boredom Catcher, second-skind, high-tech artefakt koji prijanja uz telo i detekcijom vitalnih signala vizualizuje misli za koje nam dosada i maštanje otvaraju prostor.
Kroz kratke intervjue koje smo tokom DDW-a u Ajndhovenu vodile s ljudima iz kreativne industrije shvatile smo da čeznu za dosadom, da za nju nemaju vremena i da je istovremeno izbegavaju. To otvara mnoga pitanja o kulturi rada i tom hustle mentalitetu. Pitale smo ih da li mogu da zamisle kako bi bilo kad bismo mogli da zabeležimo sve te dražesne ideje koje nam padnu na pamet kad umu damo prostora, bez frikcije, bez posezanja za papirom i olovkom ili snimanja glasovne poruke.

Dizajn tvojih radova naglašava učešće, kreativnost, personalizaciju. Zašto su te odlike dizajna skrajnute u savremenom dobu?
Učešće, kreativnost i personalizacija jednostavno iziskuju vreme, a danas smo svi u trci s vremenom. Svoj odnos prema dizajnu vidim kao lifelong partnerstvo. Kritički osvrt je izuzetno važan za svakog kreativca. Industrijski dizajn je po tome poseban što evaluacija obuhvata mnogo više od estetike predmeta. Tu su korisničko iskustvo, percepcija proizvoda, tržišna vrednost, biznis model i kreiranje novog narativa. Dužnost svakog dizajnera je da preuzme odgovornost za svoje odluke i da ih donosi oslanjajući se i na metodologiju i na intuiciju.


Kako izgleda tvoj kreativni proces? Da li počinješ od apstraktnog ka materijalnom, ili u drugom pravcu?
Moj kreativni proces kreće mnogo pre prve ideje.
Ideje su posledica onoga čime hranimo svoj um i toga kako nam izgleda svakodnevica.
Sadržaj koji biram da konzumiram, dovoljno sna, hrana koju jedem, svakodnevna šetnja, pa i meditacija i odlazak u prirodu — sve je to deo mog procesa. Imam svoje rituale koji mi pomažu da zadržim strukturu kad mi misli lete na sve strane. Svaki projekat iziskuje sopstveni pristup. Nekad idem od apstraktnog ka materijalnom, a nekad mi rad s materijalom pomogne da dođem do ideje. Težak početak često vodi do solidne završnice. Kakav god da je proces, trudim se da u njemu uživam i da hvatam beleške.

Gde je industrijski dizajn danas? Imala si iskustvo života u Švedskoj i u Španiji – koje trendove ili tendencije u dizajnu tamo primećuješ? Gde je tu Srbija?
Na prekretnici je, kao i većina kreativnih profesija, zbog svakodnevnih inovacija pogotovo u domenu AI i alata za rad. Optimistično želim da verujem da se podiže svest kod ljudi i da danas mnogo više nego pre ljudi istražuju, čitaju i gledaju recenzije, evaluiraju pre nego što investiraju svoj novac u još jedan proizvod koji bi trebalo da im promeni život na bolje, od četke za kosu od biorazgradivog materijala do kafe aparata sa kućištem od betona.
Skandinavija ima fantastičan pristup dizajnu, mnogo sveobuhotvaniji od minimalizma koji nam prvi pada na pamet, najviše me raduje kada vidim van generacijsku zainteresovanost, deca, mladi, stari, svest je društveno na vrlo visokom nivou. Tek sam stigla u Španiju i dalje pokušavam da uhvatim esenciju u njihovom pristupu i radujem se da podelim čim je nađem.

Istinski verujem da Srbija može da pronađe svoj autentični izraz i mesto na dizajnerskoj sceni. Kreativnih umova nam ne manjka. Potrebno je kanalisati tu energiju u pravom smeru, a još je važnije podići svest o industrijskom dizajnu kod dece i mladih jer su oni ti koji pokreću pozitivne promene u našem društvu.
Sećaš li se predmeta (ili nečega drugog) zbog kojeg si se zaljubila u dizajn? Kada si shvatila da je to ono čime bi želela da se baviš?
Zbog industrijskog dizajna verujem u ljubav na prvi pogled. Ili, u mom slučaju, u susret s pravim ljudima, koji su mi preneli svoj entuzijazam i pasiju prema dizajnu. Kada sam shvatila da postoji profesija koja objedinjuje sva moja interesovanja — umetnost, 3D, biznis, stvaralaštvo, inovacije i tehnologiju — i u kojoj ima prostora za moju neiscrpnu znatiželju, znala sam da je to moj put.
A u samom centru svega je čovek. To se desilo tokom lockdowna za vreme pandemije kovida, kada sam imala dovoljno vremena da razmislim o tome ko sam i ko želim da budem.

Šta te inspiriše, a što nema veze s dizajnom – šta čitaš, gledaš i slušaš?
Puter autorke Asako Yuzuki je drugačija knjiga, ali je u potpunosti moja šoljica čaja. The Creative Act Ricka Rubina je za mene biblija za dizajnere i neka vrsta priručnika za život. Moram da spomenem i Body-Shop Co, dizajn studio koji mi je trenutno velika inspiracija.
Katarinu Sharon Vasić pratim više od deset godina i za mene je uvek relevantna. Sa svojim mužem Danilom Vasićem uspela je da razvije neverovatan biznis i svetski poznat brend Danilo & Sharon. Hvala joj što me podseća koliko je vizija važna. A oboje su iz Sombora, kao i ja.

Što se muzike tiče, trenutno slušam Bass Persuades Miley Cyrus. Ceo album mi je cool. Čuje se kako umetnica kroz muziku pronalazi svoje „ja“. I još dve stvari. Sladoled od kestena — nisam znala da mi treba u životu dok ga nisam probala. I za kraj, parfem Shabby Chic brenda Giardini di Toscana.
Fotografije: Privatna arhiva