Volosko: Dani otkrivanja novih tišina
Čarobni hrvatski gradić u jesen.

Povezano
Ovo su dani otkrivanja novih tišina u meni. U poslednje vreme sve više tražim mesta na kojima ću se sresti sa njima.
Duva bura na moru. Ljudi su se sklonili iza svojih jarko obojenih škura. I ja iza svojih. Ipak, svetlost pronalazi put do unutrašnjosti. Plavetnilo neba i mora oslikava se u prozorskom staklu i sasvim je dovoljno da oboji svetlo u stanu.
Poslednjih godina često odlazim u Volosko. Sakrijem se i posmatram život oko sebe. Ovde vreme ima drugačiji ritam, a sa njim se polako menjaju i moje misli. Počinju da me zanimaju neke druge priče, daleko od onih kojima sam zatrpana svakodnevno.

Ovaj put sam sa sobom povela Mirka Kovača i njegove eseje „Pisanje ili nostalgija”. Jedva sam dočekala stranice gde piše o Danilu Kišu. I onda pročitam nešto što mi je zagrejalo srce u ovoj kišnoj kvarnerskoj osami. „Često je isticao kako mu je ideal da se svuda osjeća tuđincem ili prognanikom”.
Tako nekako se i ja osećam, a izgleda da je za pisca dragocen dvostruki identitet, kaže Mirko.
Kiša prestaje i izlazim napolje.





Preko puta moje kuće poređane su stare austrougarske vile. Neke su renovirane i sveže, kao da je upravo iz jedne od njih izašla žena u dugoj haljini i šeširu sa resama. Podrazumeva se kočija koja je čeka ispred.
Kamene ulice, stepeništa i uski prolazi koji vode do mora podsećaju na tajna mesta sastajanja.
Na fasadama vila još se mogu videti utisnuti porodični inicijali, mali tragovi nekadašnjih života.
Spuštam se do mora i krećem čuvenom stazom Lungomare, dugom šetnicom koja povezuje Volosko, Opatiju i Lovran.
U Opatiji je gužva. Neverovatna količina kišobrana ispred hotela Kvarner ne dozvoljava mi da priđem njegovoj čuvenoj terasi. Nastavljam prema Lovranu, mestu koje je ime dobilo po lovoru, drvetu preobražaja.

Tu sam, sasvim slučajno, upoznala romantičnog vlasnika Ville Astre, gospodina Vjekoslava Martinka.
Vila se nekada zvala Villa Guerra. Podignuta je 1905. godine, prema projektu venecijanskog arhitekte Renata Renosoca i majstora secesije Attilija Maguola. Njena upečatljiva žuta fasada, gotički lukovi, originalni vitraži i kamene balustrade na balkonima čuvaju nešto od raskoši jednog iščezlog vremena.
Gospodin Martinko veruje da svaki prostor ima sopstvenu, autentičnu energiju. Ova vila je istovremeno njegova kuća, atelje u kojem slika i galerija umetničkih dela i predmeta koje je sačuvao.


Ipak, najlepše su priče o njenom životu i stvaranju. Njegova želja je da gostima pruži osećaj mira koji možda ne uspevaju da pronađu u sopstvenim domovima.
Lovran je odavno poznat po svojoj blagoj, umirujućoj klimi. Nije slučajno što su nekada lekari upravo ovamo slali svoje imućne pacijente, u potrazi za oporavkom, morskim vazduhom i spokojem.
Na trenutak sam osetila kako bi priroda u vrtu ove vile zaista mogla da postane moj sagovornik.



Na povratku u Volosko zamišljam Isidoru Dankan kako bosa pleše u jednoj od ovih vila na obali, dok je zaljubljeno posmatra Jesenjin.
Napolju i dalje duva bura. Iza zatvorenih škura odvijaju se neki drugi životi.
A ja se vraćam svojim tišinama.
Piše: Nataša Nikodijević Savin, myjourney.rs
Foto: @mujourney.rs