PITAO SAM STARE DRUGARE KAKVI SU IM OVI NOVI
U muškom svetu, izlazak iz ekipe ortaka prvo se tretira kao izdaja...

Gledao sam stendap nastup američke komičarke, koja se u jednom trenutku obratila muškarcu iz publike: Evo, na primer, ti si baš sladak. Da li imaš nekog drugara za mene? Zamislio se, a ona mu nije ostavila mnogo prostora za razmišljanje. Eto, to ti pričam, pa što se onda je*eno družiš sa njima. Što, ako ih ne bi preporučio nijednoj devojci?
Time je otvorila desetominutni blok posvećen dekonstrukciji muške lojalnosti. Sprdala se sa tim što se muškarci druže s ortakom iz osnovne škole (samo) zato što ih je jednom, nekada davno, odbranio od starijih koji su ga šikanirali. Ali se u godinama nakon tog podviga pretvorio u čoveka za izbegavanje, opasnog po okruženje, sličnog onima od kojih je nekada branio svog nesigurnog prijatelja.
U dubini šale i komedije, kako to inače biva u profesionalno postavljenim stendap nastupima, čvrsto je stajala neprijatna dilema:
da li čovek koji je dobar prema nama ali nije prema okolini, može biti naš prijatelj i osoba za preporuku?
Koliko smo, mi muškarci, u našim muškim druženjima opsednuti lojalnošću, sve dok ne počne skupo da nas košta pa se, ne nužno ali neretko, nađemo u mat poziciji između ulaska i izlaska u prostoriju istine.
Čvrstu opnu između muškaraca mogu izgraditi različite dobre i loše stvari – sport, kriminal, rad, rat, privreda, muzika, zanat, detinjstvo, penzija. Ta opna često se mnogo lakše stvara nego prekida. Zvučaće kao „problem bogatih belaca“, ali prekinuti dugogodišnje prijateljstvo zbog nepomirljivih razlika koje su među dvojicom prijatelja nastale u procesu sazrevanja i odvajanja od onoga što ih je prvobitno sastavilo – nije lako.
Lakše je, svakako, naspram lečenja bolesnog deteta ili menjanja pelena nepomičnoj majci, ali nije prijatno. Značajne životne odluke to i ne mogu da budu, ne mogu da budu prijatne, zato su i značajne.
A značajne odluke su potreba koja nas čini muškarcima.
U muškom svetu, izlazak iz ekipe ortaka prvo se tretira kao izdaja, rađa se ljutnja, a onda, kada bes prođe i strasti se smire, krug se zatvara pitanjem: Imaš li neki posao za mene? Postavljaju ga oni što su se osećali izdanim. Onom za kog su tvrdili da ih je izdao.

Danas živim u gradu u kojem sam se rodio, odrastao, išao u osnovnu i srednju školu, na fakultet, na prvi i svaki drugi posao. Što znači da u svom okruženju imam ljude sa kojima se poznajem i na ovaj ili onaj način družim više od tri i po decenije. Da li zato što mi je životni prostor bio popunjen njima, ili je stvar prirode mog karaktera, ali bio sam jako krut i nepoverljiv prema novim poznanstvima, ljudima i situacijama.
Nisam ni sada mnogo drugačiji, ali radim na tome da budem. Da budem manje krut, ako je ikako moguće. Jer biti zatvoren za nova iskustva istaknuta je boljka muškaraca koji su na našem podneblju zakačili 90-e godine prošlog veka. Tada je gotovo svaki oblik zdravog i pristojnog izbora bivao ismevan, a svaki vid destruktivnog i agresivnog zaluđivanja bivao hvaljen i podržavan. Pričam o muškim druženjima.
Daj, malo se opusti, rekla mi je gotovo svaka devojka koja se uhvatila u koštac sa mojim fiksiranim uverenjima o muškosti. Ona sa kojom prethodnih deset godina živim, najviše mi je pomogla da darovi kakve mi je Gospod namenio ne ostanu večno zakopani u tami dokazivanja umišljene posebnosti i mačoizma. Doduše, pomogao mi je i Gospod, ali tek kada sam ga pustio u sebe.
I tako su neke lepe, interesantne i uporne žene odvukle nas dečake u njihove svetove, nekima podarile decu, brige i neka neobična zadovoljstva, za koja nismo ni znali da postoje. Kada odem na rođendan deteta od drugara sa kojim se sve ređe viđam, ali me na proslavu zove iz poštovanja prema godinama provedenim u zajedničkim avanturama, tamo vidim neke nove ljude koje ne poznajem.
To su prijateljstva novopečenih roditelja. Iz vrtića, iz parkića, preko supruge, preko vaspitačice, preko dadilje, u konačnici – preko deteta. To je zona komfora, trenutnih interesovanja, da ne kažem interesa, i zona praktičnog. Videvši ih, osetim snažan atak đavola: Pa mi ove ne bismo pustili da nam brane gol na fudbalu. Pa ovi nisu bili ni na mapi kada smo 26-icom išli u Jerković da ljubimo devojke iz Medakovića.
Kako bih se od demona odbranio, u pomoć pozovem Gospoda, ili devojku koja me čita kao Bukvar. Pozovem ih da bi mi rekli da ne budem iskompleksirani idiot koji osuđuje. Pozovem ih da bi mi rekli da se ne postavljam iznad situacije koju sam izmislio, koja zapravo ne postoji. Pozovem ih da bi mi rekli da poštujem izbore svojih drugova. Da, ako su oni srećni, budem i ja.
Ali da li su srećni? – opet se javlja demon. Neverovatan je.

Zapravo najveću pomoć imam od jednog drugara sa kojim nemam mnogo zajedničkih tema, ni sličnih interesovanja. Između nas je poveća razlika u godinama. Na potpuno drugačiji način ispoljavamo stečene utiske. On novac ulaže u porodicu, ja u trenutak. On je rukama sagradio kuću, ja jedva zamenim sijalicu na plafonu. On ne razmišlja o lepoti, ja od razmišljanja o njoj ne stignem da smislim ništa drugo. On je radio u inostranstvu, ja nikada nisam skupio petlju da odem. Njemu su stvari crne ili bele, ja sam zaglavljen u bezbroj nijansi od kojih ne kontam osnovne tonove. Njemu ne stižu opomene za neplaćene račune, ja ih skladištim kao razglednice. Rezervoar mu nikada nije na rezervi, ja ne znam kako izgleda kada crvena lampica ne gori.
Međutim, uprkos svemu tome, jedini čovek za kojeg sam sto odsto siguran da bi se bespogovorno, u bilo koje doba dana ili noći, za tren oka nacrtao tamo gde mi je potreban, jeste taj drugar.
Taj drugar je moj ćale.
I dok god je živ i zdrav, đavolu nisam preterano interesantan.
Naslovna fotografija: Rights Managed / Mary Evans Picture Library / Profimedia