Majkl Olise: KRIK INDIVIDUALNOSTI
Zvezda koja ne voli standardne tokove i laktanje u prvim redovima, ali želi da se njegov glas čuje.

Opsesivna kontrola rizika.
Na te tri reči svodi se posao čitavog niza zaposlenih u konglomeratima u koje su se pretvorili fudbalski klubovi. To je realnost, bez trunke podsmeha. Igra je bila upravo to – samo igra – isključivo u romantičnim deluzijama.
Ali je nauka u fudbal ušla mnogo kasnije nego u druge sportove. Ponderisana sa milijardama koje fudbal svojim komercijalnim potencijalom privlači, podigla je u jedinom sportu sa neograničenim brojem varijabli, analitički nivo do neslućenih granica. I on nastavlja da se razvija.
Johan Krojf, čiju su sliku u dimu plavog Camela, ljubitelji rokenrola učinili svojom freskom, bio je istovremeno i igrački genije i majstor pragmatizma. Upravo mu je blistava karijera podarila dragoceno iskustvo u postavljanju temelja strateškim – i kroz njih taktičkim – izborima koji danas postoje.
Tako je jedna od njegovih glavnih teza bila da je najbolji način da se odbrani sopstveni gol, tako što protivniku neće biti dozvoljeno da uopšte dođe do lopte. Kome je do poseda, neka ne ide u katastar, nego u Ministarstvo ekonomije, u kancelariju za upravljanje rizicima.
Naslednici njegovog legata – a među njima najveći, izgrebanom ćelom i bradom od pet dana Pep Gvardiola, naročito – tako su analitičkom pristupu odredili kurs i dobili bezbroj kvantifikovanih dokaza da su njihove pretpostavke bile tačne. Fudbal je zahvaljujući njima postao značajno kontrolisanija igra, u kojoj je jedna od ključnih stvari raspored figura na tabli u momentu kada tim izgubi loptu.
Igra čija je glavna paradigma presing.
Čitav je ovaj uvod samo geneza nastanka rečenice koju možete čuti i od automehaničara dok vam produvava dizne i u liftu od komšije penzionera koji nosi zembilj i na utakmici zonske lige i u studijima televizija od bogato plaćenih “pundita” – svi oni vole da kažu kako više nema majstora.
Olise je raritet
Majstora – nemojte im odgovoriti ako niste radi da se posvađate – ima. Samo su njihovi zadaci drugačiji. Prinuđeni su da trče više nego ikada pre, da razmišljaju o odbrambenim zadacima, da neprestano budu fokusirani na pozicioniranje u odnosu na loptu, na saigrače i na prostor. A sve u cilju: opsesivne kontrole rizika.
Postoje, dakle, majstori. Sažvakani i ispljunuti u procesu razvoja igre. I postoje majstori rizika. Oni retki, sve ređi primerci igrača koji su dovoljno drski da se odupru instrukcijama i istovremeno dovoljno dobri da im to niko ne može zameriti.
Svi su ti majstori rizika danas šegrti Majkla Olisea.

Tokom Svetskog prvenstva u Americi posvetio sam mu čitavo poglavlje knjige “Poste restante”, iskreno se diveći tome što je svesno odabrao da bude raritet. Kako je knjiga pisana u epistolarnom obliku, to je poglavlje o njemu ustvari pismo poslato na adresu Rue de Rivoli u Parizu, direktoru Luvra, mesje Leribotu. U tom pismu predložio sam mu da dodavanje po zemlji Majkla Olisea učini stalnom postavkom tog muzeja.
Jer je način na koji zaseče loptu i kroz šumu nogu, bez gledanja, uspe da je u pravom momentu doda svom napadaču – najočigledniji deo njegovog identitetskog kolaža.
Olise je mnogo više od fudbala i uloge koju mu mediji zamišljaju.
I nije ništa više, ni za jotu, od tog savršeno izvedenog dodavanja.
Pažljivo biranje
Oliseov tata je nigerijski imigrant koji se doselio u Englesku. Oliseova mama je francusko-marokanskog porekla. Majkl je klasični Londonac, rođen u White City kvartu, a odrastao u zapadnom delu grada, tresući glavom – ništa bokovima – uz Playboy Cartija i Dave.
Ako se čovek dobro zagleda može u njegovoj igri videti i nigerijsku epiku i ritmičnost nigerijskih plemena, može videti marokanski filigranski osećaj za zanatstvo i duboko razumevanje fudbalskih rituala, ali i engleski humor, inventivnost i ponekad gordost.
A opet, nema ništa francuskije od toga kad Majkl Olise igra fudbal.
Iz te je savršene mešavine pripadnosti ispušten glasan krik njegove potrebe za individualnošću. To je prvi utisak koji bi o njemu stekao svako ko ga sretne na trotoaru, u prolazu, ne znajući čime se bavi.
Nevažno da li je navukao na sebe Rick Owens jaknu, ili duks sa kapuljačom od čistog pamuka kupljen na rasprodaji, nijedan komad odeće na njemu nije odabran kao statusni simbol. Nego ka odgovor na njegovu neutaživu potrebu da se izrazi.
Zato je odbijao komercijalne ugovore sa modnim brendovima, čak i sa najvećim brendovima sportske opreme, uživajući da obuva isključivo modele kopački koji se više ne proizvode i za koje ne možete dobiti ni pet eura naknade, ali i vi i preprodavac možete popiti krivičnu prijavu.

S takvim pristupom isključio je sebe iz sveta fudbalskog influensinga. Izbegava velike promocije, blistave događaje u koje brendovi ulupaju milione i vabe velike zvezde koje bi im dodatno podigle cenu akcija na berzi. Ali to ne znači da je asocijalan. Samo pažljivo bira društvo, a još pažljivije sadržaj koji će na društvenim mrežama kačiti.
Tako je pred Svetsko prvenstvo prihvatio projekat nemačkog umetnika Lukasa Koršana, obrisao sve objave sa društvenih mreža i objavljivao samo fotografije sa CRT televizora, umesto uglađenih fotografija kojima su se razmetali fudbalski influenseri. I ne samo to. Nego je javno odbio zasluge za pripisanu solidarnost sa francuskom fotografkinjom Florens Perne, koja se služila istom tehnikom, pa su mediji brže bolje Oliseov umetnički projekat pripisali njegovoj društvenoj borbi.
Olise ne voli standardne tokove i laktanje u prvim redovima uobičajenog vanfudbalskog teatra, ali želi da se njegov glas čuje (ili vidi) na drugačiji, autentičan način.
Fudbal samo dolazi kao potvrda takvog njegovog identiteta.
On je gospodar rizika jer donosi odluke koje nisu u svakom trenutku lišene opasnosti po njegov tim, ali duboko veruje u to da i u fudbalu čovek mora da ima svoj – izraz. Uzmite, apstrahovan od svih drugih slojeva, jedan običan momenat njegove genijalnosti. Kada primi loptu, da je sebi u mali for, u jednom trenu osmotri čitav teren, pa skrene pogled od svoje krajnje mete, čekajući da žrtva ustukne, poklekne, ne predvidi, a onda uspe da provuče pas kakvom se niko nije i ne može nadati.
Takav je potez na svakoj skali potencijalnog rizika obojen crveno. Lako se može pretvoriti u protivnički kontranapad i gol rivala. Može upropastiti vrhunske kretnje saigrača. Ili dovesti do reposeda i naterati čitav tim da ispočetka gradi savršenu poziciju.
Ali je Oliseov fudbalski izraz toliko kvalitetan, blistav i strašan u isto vreme, da ga ni najveći pragmatici ne bi doveli u pitanje. Dodavanja koja niko ne očekuje, driblinzi na 50 metara od protivničkog gola, bez praktične potrebe, osim čistog larpurlatizma, teledirigovani šutevi različitim delovima stopala. Igrarije. Sve je to pretvorio u svoje oružje.

I ništa od toga nije ni za onu jotu teže od ASAP Rocky stajlinga, retro kopački, minimalizma na društvenim mrežama ili njegovog omiljenog hobija – šaha. Možda je zato toliko samouveren u donošenju odluka, jer dok njegovi saigrači prave dumpove po tropskim ostrvima ili grle čirlidersice i mehaničare u padoku Formule 1, on vežba Damin gambit.
Sve ga to zajedno čini potpuno drugačijim. Sve je to krik njegove individualnosti. Krik koji se podsmeva opsesivnoj kontroli rizika koja i svet i fudbal svodi na nule i jedinice.
Naslovna fotografija: Profimedia