Moj brk, moj suvenir
Na dječjem odjelu sam mogla kupovati i u dvadesetima. Stihovi “mala žena od velike slađa” bili su moj klišejski odgovor na svaki “kako si sitna” komentar. Nikad ništa nisam morala probati, bilo je dovoljno da uzmem najmanju veličinu i već unaprijed znam da će odgovarati proporcijama mog tijela.
Onda se preko noći nešto promjenilo.
Preko noći, doslovno.
Jednog jutra, dupence više nije moglo stati u xs, rodio se i neki stomačić, a ruke su od žilavih koje su tada neodoljivo podsjećale na ruke slavne Carrie iz „Seks i grada“, dobile više mesa.
I počela je kuknjava.
Prvo sam kukala odrazu u kućnom ogledalu, pa sestri, potom i prijateljicama, pa ogledalima u tekstilnim trgovinama.
Kako kuknjava nikom ništa nije riješila, krenula sam na treninge.
Godinama kasnije, treninzi se na mom tijelu čitaju, ali se tijelo iz dvadesetih godina nikad nije vratilo.
Tada sam shvatila da nikakve magije nisu učinile da se moja fizionomija promjeni.
Niti su se sve kroz život pojedene paste preko noći zalijepile na bedra i ruke.
Samo sam od djevojčurka postala žena.
Samo sam od djevojčurka postala žena.
