Darko Cvijetić je pisac,reditelj, dramaturg… najtajčnije i pre svega, on je pesnik u najboljem i najpotpunijem smislu te reči. Na pozorišnom festivalu Sterijino pozorje kojem idemo u susret biće izvedena predstava Schindlerov lift Kamernog teatra u Sarajevu, a u režiji Kokana Mladenovića adaptiranu po knjizi „Schindlerov lift“ koja ima kultni status u regionu.
Objavio je desetak knjiga poezije, dve knjige priča i romane „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“.
Knjige su mu prevođene na nekoliko svetskih jezika. Reditelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor, a u pozorištu je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca.
Za BURO. govori o knjigama i autorima koji su uticali na njega i o onima koje to nisu činile. I, baš kako to ide sa pesnicima, i ovaj razgovor je vrsta poezije.
Knjiga koju trenutno čitam
Roman Adnana Repeše “Iza šutnje su planine”. Adnan je za mene najveće otkriće u poslednjih nekoliko godina. Uživam u nevjerojatnim rečenicama, pitkim, toplim…Takav je i njegov prethodni roman “Trganje”… No, čitam i sjajnu studiju o empatiji i simpatiji u političkom pozorištu Olivera Frljića, doktorski rad Jasne Novakov Sibinović.
Knjiga koju bih voleo da sam napisao.
“Stranac” A. Kamija. Prati me taj “Stranac” sav život, čitao sam ga u JNA 1987. ali i u rovu 1994. Dugo sam nosio taj roman u džepu kaputa, biblioteke “Reč i misao” – ona lijepa crvena izdanja. Ponekad s “Prodavnicom cimetove boje” Brune Schultza. Obje su kao dlan. Blago oznojen nervozom.
Knjiga koja me nasmejala
Sjajne “Drame” Mate Matišića. Matišić je potpuno fantastičan pisac i njegova komika, garnirana britkim očajem i određenom suptilnom ironijom, dotiče najdublje sfere komike u ovome našem ludilu. Otriježnjujući smijeh, prijeko potreban.
Knjiga koju nisam mogao da završim
Svaki pokušaj čitanja knjiga Vuka Draškovića meni je bio neuspješan…. Možda je do mene, zapravo jest, siguran sam, no namjera velikosti koju pisac nikako ne uspijeva spasiti od sebe, uvijek mu izmigolji, a mene uplaši fingiranjem književnosti i njezinog utrpavanja u dnevnu politiku.
Knjiga koju nisam pročitao, a smatram da je ‘ obavezna lektira’
Eto baš “Nož” Vuka Draškovića… Saznajem da je lektirom. Eto i časa s kojeg bi pobjegao na kavu.