Uvertira u klasiku: Impresionizam, doba kad zvuk dobija boju
Sve ono što smo propustili, a želimo da naučimo.

„Klasiku voli onaj ko razume“, pevao je Bajaga. U tome ima istine: činjenica je da mnogo nas još uvek nije otkrilo bogati, veliki i čarobni svet klasične muzike, baš zbog toga što jednostavno nismo imali neophodnu edukaciju, koja bi nam pomogla da otkrijemo lepotu skrivenu u kompozicijama minulih vekova.
Zato vam BURO. u saradnji sa muzikološkinjom i muzičkom kritičarkom, Dunjom Savić, donosi serijal tekstova o istoriji i svim zanimljivostima klasične muzike, koji će vam pomoći da otkrijete jedan čitav novi svet vrhunske umetnosti – ali i da istinski uživate u njemu.
Dunja Savić (1995) je diplomirala i masterirala muzikologiju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu gde je zaposlena kao istraživačica pripravnica na istom odseku. Na Drugom programu Radio Beograda angažovana je kao muzička kritičarka, voditeljka i urednica. Prve stručne radove predstavila je tokom studija, izlažući na FESTUM-u (2015) i Međunarodnoj konferenciji Contextuality in musicology – What, How, Why and Because (2018), pisala je i za onlajn časopise Kuš i Musicum impressum, a pedagoško iskustvo sticala je kao profesorka teorijskih predmeta u Školi za muzičke talente u Ćupriji i Srednjoj muzičkoj školi Josip Slavenski u Beogradu. Jedna je od članica projekta Wiki Popular, koji je u saradnji sa Centrom za istraživanje popularne muzike i Wikimedia Serbia proglašen najboljim projektom 2024. godine. Piše poeziju, komponuje pesme, voli muziku, slikarstvo, podkaste, osmehe i espreso.
Uz svaki tekst, Dunja priprema i Spotify plejlistu na BURO. kanalu, u kojoj ćete moći i da čujete sve o čemu je pisala.
Impresionizam: Kada zvuk dobija boju
Jedna od prvih asocijacija na impresionizam svakako je serija od osam monumentalnih slika Vodenih ljiljana Kloda Monea, danas trajno postavljena u Muzeju Oranžeri u Parizu. Stefan Malarme i Pol Verlen. Svetska izložba u Parizu 1889. godine bila je mesto gde je Klod Debisi prvi put čuo gamelan orkestar.
Dugi 19. vek protezao se sve do Prvog svetskog rata, a na njegovom kraju nastalo je ključno delo muzičkog impresionizma – Prelid za popodne jednog fauna (1894) Kloda Debisija, simfonijsko delo komponovano na stihove Malarmeove ekloge pod nazivom Popodne jednog fauna.

Prema periodizaciji Bojda Pameroja (Boyd Pomeroy), vezuje se za middle-period Debisijevog stvaralaštva. Ova mitološka tema, kao i mnoge druge u impresionizmu, poziva na tumačenje odnosa prirode, mita, poezije i muzike. U slikarstvu, Katedrala u Ruanu (1890) postaje simbol nove poetike i estetike, dok je, takođe prema Moneovoj slici Impresija – rađanje Sunca (1872), nazvan novi pravac u likovnoj umetnosti – impresionizam.
“Stil impresionizma se u muzici”, kako ga objašnjava kompozitor, muzički pisac i autor udžbenika, Dejan Despić, “razvija tokom poslednje decenije 19. veka, dakle naporedo s još uvek vladajućom poznom romantikom, prvenstveno nemačkih autora (M. Regera, H. Volfa i Riharda Štrausa), stvaralaštvom preostalih velikana nacionalnog romantizma (A. Dvoržaka, E. Griga, N. Rimskog-Korsakova), poznim Verdijevim godinama i razvojem verističkog smera na operskoj sceni.”
Gustu i zasićenu poznoromantičarsku fakturu sve učestalije u impresionizmu zamenjuje prozračnija u kojoj svaki sloj služi stvaranju jedinstvene zvučne impresije.
Dominiraju akordi od po pet ili više tonova (dobar primer je Preludijum br. 10, sveska I, Potopljena katedrala Debisija).
U tonalitet uplivava upotreba modusa i celostepenih lestvica usled čije se upotrebe zamagljuju tonalni centri (balet Jeux Debisija). Sve ovo, ali i disonantna zasvučja bez razrešenja ili emancipacija disonance (poznati i u ostvarenjima poznih romantičara, ali u drugačijoj ulozi), elementi su nove funkcije harmonije – kolorističke. Harmonija se pojavljuje kao fon ili zvučna podloga i ne utiče na muzički tok oblikotvorno, kao što je to činila u klasicizmu.
Akcenat se stavlja na specifičnu orkestraciju, isticanje boja duvačkih instrumenata, ali i harfe i klavira. Muzičke forme u impresionizmu oslanjaju se na već ustaljene romantičarske, posebno kada je reč o klavirskoj muzici, sledeći i ideju o sonatnom obliku, rondu, oblicima pesme, kao i baroknim igrama (rigodon, francuski barokni ples iz Kuprenovog Groba Ravela), ali se granice rastaču i proširuju, ili bolje rečeno – zamućuju.

Izraziti predstavnik impresionizma u muzici je Klod Debisi, ali se kroz istoriju muzike ističe još jedan Francuz – Moris Ravel. Iako različite, njihove estetike oslanjaju se na snažan senzibilitet prema boji, teksturi i nijansama zvuka. Kao što ističe Jan Pesler, “kao i impresionistički slikari i kasnije simbolisti u poeziji, Debisi je želeo ne samo da muzika predstavlja prirodu, već da reflektuje ‘misterioznu povezanost između prirode i imaginacije’”.
Tako se u opusima ovih muzičkih stvaralaca nalaze solistička, vokalna, kao i kamerna i orkestarska dela, ali i baleti i opera nadahnuti latinskim svetom, svetom vode (More, Barka na okeanu) i morskih vila (Gaspar noći). Pored toga, jezik impresionista oslanja se i na folklor (tradicionalne pesme i plesove), veoma često španskog porekla (Španska rapsodija).
U širem kontekstu, odlike ovog muzičkog pravca evidentirane su i u opusu Španca Manuela de Falje, ali i u stvaralaštvu italijanskih kompozitora među kojima je Otorino Respigi.

Muzika Morisa Ravela otkriva snažnu sklonost ka preciznosti, jasnoći i strukturalnoj logici, ali i prema svetu mehanizama i satova koji ga je gotovo opsesivno privlačio. Ta mehanička fascinacija – osećaj za ritmičku regularnost, ponavljanje, preciznu artikulaciju – prisutna je u mnogim njegovim delima i često rezultira zahtevnim izvođačkim izazovima. Takva jedna ideja ovaploćena je u monolitno orkestarsko delo Bolero (1928), jednostavne, jednosmerno razvijene forme zasnovane na svega dva muzička motiva (najkraća muzička misao i osnovni gradivni element muzike). Mehanički puls, stalna repetitivnost i postepeno “sklapanje” orkestarskog aparata kroz orkestracione varijante idealno odražavaju Ravelovo interesovanje za precizne i pravilne procese.
Sadržaj, boju, impresiju, teksturu i kolorit slikari prenose na platno, dok muzički stvaraoci ove elemente pretaču u zvučni medij.
Upravo u tom “prevođenju” osećaja i prizora iz vizuelnog ili poetskog u auditivno leži jedna od najvažnijih veza impresionizma sa drugim umetnostima.
Na sličan način, i poezija simbolizma – sa svojom naglašenom sugestivnošću, metaforičnošću i težnjom ka unutrašnjim stanjima – dobija svoju muzičku ekstenziju. Kod Debisija ta se veza najjasnije ogleda u ostvarenjima nastalim tokom njegovih poslednjih godina, poput ciklusa Tri pesme Stefana Malarmea, u kojima zvuk postaje supstitucija za verbalnu aluziju i senku značenja svojstvenu simbolističkoj poeziji.
Ravel, sa druge strane, razvija sopstven pristup poetici simbolizma kroz vokalna dela nastala u istom periodu. Uz ciklus Pesme sa Madagaskara, posebno važan je i njegov ciklus Tri Malarmeove pesme, u kojem se delikatna zvučna tkanja prepliću sa hermetičnom poetskom strukturom, potvrđujući da impresionistički senzibilitet može biti jednako snažan i na polju vokalne lirike.

U operskom žanru, impresionizam je ostavio daleko manji trag nego u orkestarskoj ili klavirskoj muzici. Osim Debisijeve opere Peleas i Melisanda kao reprezentativnog ostvarenja, najbliže ovoj estetici približava se opera Pola Dika Arijana i Plavobradi i pojedine simbolističke opere francuskih autora s kraja 19. veka, premda one ostaju na raskršću impresionizma, simbolizma i poznoromantičarske tradicije.
Impresionizam u periodu fin de siècle (s kraja 19. veka) dolazi do završetka jedne i najave druge epohe – kompleksnog, razuđenog 20. veka u kojem će se pojaviti sasvim nova estetika neoklasicizma (doduše, u tragovima prisutna i kod Ravela), serijalizma, avangarde i eksperimentalne muzike.
Sve potonje prakse nosiće u sebi tragove impresionističkog pomeranja ka zvuku, teksturi i oslobođenoj harmoniji, i upravo zato impresionizam i danas stoji kao jedna od prelomnih tačaka u muzičkoj istoriji.
Ilustracije: Anđela Ognjenović