Covid 19 – stavite masku prije čitanja

Prije pet dana, u srijedu, obavljala sam uobičajene jutarnje rituale. Porcija kofeina i razgovor s mojim muškim stvoriteljem. Nismo se tradicionalno ispričali o događajima prethodnog dana, nego mi je na samom početku razgovora imperativnim tonom rekao da idem kupiti slaninu, pršuta, vina i svega što može stajati duži vremenski period, te da se pripremim za izolaciju. Slanina me posebno nasmijala.

Rekla sam mu da se obuzda, završila razgovor i brže bolje nazvala sestru, pa smo se u duetu nasmijale ocu, nazvavši ga teoretičarem zavjere.

Istog dana, u popodnevnim satima, počeli su mi pristizati mailovi u kojima se otkazuju svi dogovoreni eventi.

Prije četiri dana, u četvrtak, zvao me otac da provjeri jesam li se opskrbila. Dobio je isti odgovor. “Tata, molim te, obuzdaj se!”

Nekoliko sati kasnije, dobila sam pozive od klijenata koji rekoše da obustavljamo početak rada na dogovorenim kampanjama.

Situaciju i dalje nisam ozbiljno shvaćala.

Prije tri dana, u petak, nazvao me otac opet i rekao:

“Ljubavi, moje srce je do sada puklo tri puta.

Prvi put ‘91. kad nam se država počela raspadati, kad se počelo pucati iz svih naoružanja, kad sam se pitao šta sam kome skrivio ja, moja žena i dvoje male djece. Kad sam nas spakirao, poslao u bijeli svijet i znao da završava jedna era života u zajedništvu.

Drugi put 2006. srce mi je puklo zaista fizički, doktori su ga zakrpali i nastavio sam dalje.

Treći put je puklo 2016. kad sam ostao bez voljene žene.

Molim te, poslušaj me, opskrbi svoj frižider, uđi u kuću, budi pametna, nemoj da mi srce opet pukne.”

Nakon tog razgovora, opet sa sestrom na vezi, obje sigurne da nam otac pretjeruje, počele smo istraživati Covid 19 situaciju.

Jedan portal, drugi, treći, peti, deseti. Svjetski, pa domaći, pa opet svjetski. Pa još istraživanja o stanju u Italiji i lampica se upalila.

Možda tata ipak nije teoretičar zavjere?!

Otišla sam po slaninu.

Nisam kupila zalihe toalet papira, on mi ne stvara osjećaj sigurnosti, ali jesam šačicu pršuta i sira. I vina! Kako bez vina preživjeti izolaciju?

Danas je nedjelja, od petka sam odabrala vrijeme provoditi u svoja četiri zida. Tijekom vikenda broj oboljelih u regiji je rastao, pregledala sam sve vijesti i sijaset objava na društvenim mrežama, pa vidjela da postoje dva tabora.

Prvi tabor čine ljudi koji su, poput mene, odabrali samoizolaciju. Drugi čini ekipa koja nazdravlja rakijicama u kafanama uz sveprisutnu “Šta bre jedan virus može nama, mi smo bombardovanje preživeli!”

Vidjela sam i kako neki novonastalu situaciju nazivaju “globalnim proseravanjem”.

Slažem se da je cijela naša regija preživjela i rat i bombardovanje, pucanja i granatiranja.

Ali postoji značajna razlika između tog doba i ovog kojem svjedočimo danas. U ratno doba smo mogli čuti gdje puca i vidjeti odakle opasnost vreba, pa smo mogli pobjeći u podrume i skloništa. Ovaj neprijatelj danas je nevidljiv. I može biti posvuda. Ne vidimo ga, ne osjetimo i ne čujemo. Može biti u našim prijateljima i kolegama. Može biti u nama!

Preživio je naš narod razne tragedije, slažem se. Ali ta činjenica ne umanjuje odgovornost koju svaki pojedinac mora imati. I ovog vikenda, ne mogu ne smatrati u najmanju ruku sebičnim, druženja uz ića i pića u restoranskim ambijentima.

Minimum napora koji svatko od nas sada može uložiti je maksimum vremena provedenog sa samim sobom. Nije nam svima to lak posao, razumijem. Ali to je već druga i dublja tema.

I trenutno nemam kapacitet vidjeti širu sliku koja na ezoteričnom nivou objašnjava čemu nas novonastala situacija može i treba naučiti. Nemam ni poriv ulaziti u new age afirmacije, ne meditiram na svom kauču. Samo biram sjediti na njemu, uz knjigu, film i maratonske telefonske razgovore s prijateljima.

Ovog tjedna neću otići na osamdeset sedmi rođendan svoje babice. Za njeno dobro. Neću ni odletjeti na isplanirani put u Afriku. Za dobro obitelji koja me tamo čeka. Ne uživam ukusna ića i pića u ugostiteljskim objektima, možda se usput susretnem s nekim tko recimo kao posljedicu kemoterpije već ima slab imunitet. Sjedim u dobrovoljnoj izolaciji, jer ne mislim samo na svoje prkno. Otkazani i prolongirani su mi brojni poslovi, džep će plakati, ne trebam biti vizionar da to shvatim. Plakat će i tuđi džepovi. Za svjetsku ekonomiju ova pandemija je ogroman udar. Teško mi je i zamisliti kako je obiteljima teško stradalih od ovog virusa.

Jedan mikro nevidljivi neprijatelj promjenio je infrastrukturu sada već cijelog svijeta.

A čak i da je novonastala pandemija, kako je rekla jedna osoba, “globalno proseravanje”, šta zapravo gubimo sjedeći doma?

Nekolicinu ispijenih kava, rakija i “cmok cmok, de si tebra” susreta?

Znam da nam je u mentalitetu prkos, a kurčenje disciplina koju vrhunski odrađujemo.

Ali, hajde da se ovih dana po mrežama kurčimo tko je u svojoj kuhinji bolji obrok skuhao.

Isplatit će nam se, kažu oni koji svoju tvrdoglavost sada ispaštaju.