Moja preporuka knjiga za ovo proleće
neizgovorene i pomalo uspavane emocije

Povezano
Proleće je puno novih početaka, ali tihih početaka. Grad se polako budi, vazduh nosi neku vrstu starih obećanja i želja, a mi postajemo prijemčiviji za reči. Ne one koje nas navode da budemo bolji, brži, glasniji – već potpuno suprotno. One koje nas vraćaju sebi, bude neizgovorene i pomalo uspavane emocije i likove koji ne liče na daleke junake, već na nas same.
Proleće je vreme kada se budimo, ali ne zato što moramo, nego zato što želimo. Ta energija kao da obuzme svakog pojedinca, a da on toga možda i nije svestan. Zato i biram knjige koje nisu bučne. Koje ne traže od mene da ih razumem odmah, pročitam u cugu i pređem ondmah na nešto sledeće. Ovaj put izabrala sam knjige koje ne viču još sa plakata u knjižari da ih moram kupiti i voleti. Ove su mi se nekako prikrale kao jutarnja svetlost kroz zavesu. I ostale.
Ako vam se neka od ovih priča učini bliskom, možda je to baš zbog toga što ste počeli da se budite. Meni su svakako probudile nova shvatanja i emocije.
Moja, preporuka knjiga
„Uhvati zeca“ – Lana Bastašić
Ovo je knjiga koja me je pronašla kad sam bila spremna da se vratim mestu iz kojeg sam otišla. Ljudima koje nisam zaboravila, ali sam naučila da živim s tim koja je njihova uloga bila. Kroz priču Sare i Lejle, saznajemo o njihovom sazrevanju u izrazito patrijarhalnom i konzervativnom društvu tokom mračnih devedesetih. Lana Bastašić piše o prijateljstvu, traumi, jeziku, odnosu društva prema ženama i pripadanju, na način koji je podjednako blag i razoran. Njen stil je čist, nikad hladan ili dosadan. Idealna knjiga za one prolećne dane kada tražimo mir, spokoj i lepotu, kada ne znamo da li bi se vratili kući ili otišli u neki novi grad…

„Razdvojensot“ – Katie Kitamura
Postoje romani koje čitamo polako, jer drugačije ne može. „Razdvojenost“ je upravo takva, tiha priča o ženi koja se razdvaja od muža, ali ne može da se odvoji od pitanja koja ostaju. Kada joj jave da je Kristofer, čovek kog je nekada volela, nestao u nekoj južnoj regiji Grčke, ona razmišlja o tome da li uopšte da ga traži. U njoj se bude nejasne mešavine očekivanja, navike i tihe krivice.
Ovo nije roman koji daje odgovore, već postavlja pitanja koja ostaju s vama i kad ga zatvorite. Kitamura piše precizno, sa jakim zapletima. Svaka rečenica je kao sloj kože koji se ljušti, otkrivajući koliko zapravo znamo o onima koje volimo i još važnije, koliko znamo o sebi. Ovo je knjiga za sve žene koje su nekada rekle „dobro sam“, a zapravo nisu znale šta to znači.

„Povremena poput vikend-naselja“ – Maša Seničić
Maša Seničić piše kao neko ko je godinama beležio senke, tišinu i ono što se dešava „između redova“. Njena knjiga nije sentimentalna, ali je svakako lična. Nije hladna, iako često koristi slike betona, poluraspadnutih prostora i krhkih odnosa. Knjiga Povremena poput vikend-naselja, predstavlja autorku koja koristi fragmente svakodnevice, iznajmljene stanove, parče zemlje, miris zemlje nakon kiše i pretvara ih u snažne metafore krhkosti i otpora.
Jedna od najmoćnijih stvari u njenoj poeziji je osećaj uzdržanog praska. Kao da u svakoj pesmi nešto preti da eksplodira, ali se zaustavi u poslednjem trenutku, baš kao što možda radimo i sami, svakodnevno, tiho, sami. U njenim stihovima čujemo generacijsku frustraciju, kulturu suzdržavanja i duboku čežnju za smislom. Maša Seničić je pesnikinja koja pripada ovom vremenu, ali piše kao da ga prevazilazi. Kao da se nada da će njeni čitaoci jednom uspeti da razumeju sebe, makar kroz to kako je ona razumela svet.

Foto: Promo, Booka