Bosanska umetnica Đenita Kuštrić: "Umjetnik je danas osuđen na globalizaciju i migracije"

Sa njom smo pričali o prvim artističkim koracima, izazovima u likovnom svetu, ispunjenošću koji donosi pedagoški posao, ali i tome šta u današnje predstavlja pojam umetnika.

Jer sam znala da ne znam ništa drugo raditi (smeh). Odmalena sam bila vanredno znatiželjna odlikašica, nagrađivana za besprijekorne uspjehe tokom čitavog školovanja, ali sam prema svim drugim poljima prirodno osjećala otpor i manjak povezanosti. A imam dojam da onaj ko se okrene umjetnosti ima neku generalnu potrebitost, neki višak i neki manjak u sebi kojeg konstantno traganje i otvaranje novih prostora i interesovanja održava od propasti ličnosti. Naravno, postoji i onaj dio nevine emotivne reakcije na vanredno razarajuću ljepotu umjetnosti. Kad jednom osjetiš nivo potresenosti od osjećanja ukupnosti snage nekog djela, mislim da ti to zauvijek promijeni život. Ja sam osjetila to čudo - koje tada naravno nisam znala artikulisati – kad sam u djetinjstvu dobila prvi kompjuter netom poslije Jugoslovenskih ratova, a na njemu u Winampu bila snimljena muzička kompozicija Chopina, Fantaisie-Impromptu, Op.66. To je bio moj prvi kontakt sa umjetničkim djelom i tu počinje moja konekcija i dotad nedoživljena fascinacija. Svaki dan sam je slušala, u glavi napamet znala to čitavo užareno klupko od kompozicije, i ubrzo nakon toga upisala muzičku školu. Jasno, svo vrijeme sam paralelno crtala i prijavljivala se na takmičenja i dobivala nagrade za djecu. Odrastanjem sam osjetila da je moja lična psiho-fizička konstitucija introvertirana i da je moje direktno poimanje stvari vizuelnog karaktera, pa sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti i uvidjela da je pozicija samostalnog vizualnog mislioca-kreatora moje prirodno stanište. Sve se ovo odvijalo intuitivno i krivolinijski. Tek po završetku te etape konstituisanja profesionalnog puta sam u zrelijoj retrospektivi shvatila da je to to.

Konceptualno mišljeni zidni crteži Sola LeWitta prvi put uvode funkciju legitimnog izvođača – instancu između umjetnika i publike kao treću funkciju. On je tu funkciju nazivao draftperson. Poput muzičara instrumentaliste koji izvodi djelo prema kompozitorovim partiturama, ali i dirigentovim postulatima, inovativan je taj pristup u konceptu realizovanja zidnog crteža. Artefakt tako svaki put poprima drugo tijelo jedne te iste ideje, jer je ljudi različito interpretiraju i implementiraju u prostoru. Ja sam izabrala ova dva rada jer su dijametralno suprotni u likovnom izrazu: #86 je linijski crtež, repetitivan, geometrijski, asketski, iz umjetnikove faze korištenja suhih i mokrih crtaćih tehnika. #880 je plošan, koloristički, eksplozivan u komplementarnosti, napet, slikan akrilikom. Mislim da to prikazuje izvod iz različitih Sol LeWittovih faza rada, rada koji je generalno naslonjen na princip serijalnosti iz muzike i fotografije Muybridgea.

Ideju sam dobila pišući knjigu "Tehnologija zidnog slikarstva – tada i sada", kada sam odlučila pisati o Sol LeWittu u poglavlju Revitalizacija: stare tehnike za nove prakse i nove tehnike za stare prakse, poglavlju o zidnom slikarstvu 20. vijeka. Osnovna ideja je bila vidjeti Sola LeWitta in situ u Sarajevu, a ne opet online – zbog toga smo čekali popuštanje epidemioloških restrikcija. Akademija likovnih umjetnosti i Savjet Galerije su podržali projekat i tako smo počeli raditi pripreme u septembru 2021.

Knjiga trans-historijski prati dešavanja u domeni zidnog slikarstva. Dakle istraživala sam od kamenog doba pa do naše decenije šta se dešavalo sa zidnom slikom pri samom njenom postanku ('tada'), a šta se tehnološki zanimljivo dešava u 20. i 21. vijeku s njima ('sada'). Knjiga prati život djela. U saradnji sa umjetnicima, studentima, hemičarima, fotografima i konsultujući literaturu kolega historičara umjetnosti, sakupljala sam građu za elementarne tipografsko-historijske analize a potom pisala o njima problematski – kako ja smatram da je tehnologija utjecala na zidno slikarstvo i vice versa. U nizu projekata koje sam vodila ovim povodom, još sam posebno ponosna na rekonstrukciju montažnih fresaka Mirsada Begovića, koje su 90-ih nestale u ratnom požaru u Mostaru.

Prvo – mjerenje prostora, izrada dvadeset testnih 10x10cm podloga sa zidnim malterima da simuliramo zid, skiciranje i izrada autentičnih crtaćih alatki, testiranje raznih receptura boja. Drugo – reparacija zidova Galerije i nanošenje preparacije. Treće – maskiranje formata tj. površina zidova za radove. Četvrto – crtanje oba rada, što znači postavka #880 i kompletno izvođenje #86. Peto – slikanje #880.

Ako izuzmemo stand by početka projekta radi pandemije, dva mjeseca smo aktivno radili. Najveći izazov je bio vremenski okvir, sve smo u Galeriji od nekih sto metara kvadratnih izveli za nepunih pet dana, a to je jako stresno i naporno. Razlog je opet pandemija – Galerija se tek otvorila za eksterne izlagačke aktivnosti i interne odbrane završnih i master radova i sve što je čekalo je najednom prebukiralo raspored novembra, tako da smo morali raditi dan-noć. Pored toga, ovaj projekat je sam po sebi zahtjevan i izazovan kao i generalno slikarska tehnologija – traži puno pripremnih eksperimenata, ali i izvedbene tačnosti.

Ovaj projekat je najsvježiji primjer na šta sam najviše ponosna – Adna i Kemil su moji bivši studenti, iz prve godine kad sam počela predavati na ALU Sarajevo – danas smo doživjeli da radimo skupa na projektu koji u saradnji predstavlja kulminaciju višegodišnje izgradnje odnosa, znanja, stavova. Predivno je razvijati međusobno povjerenje. Neka vrsta svakodnevnog ulaganja u ljude je toliko povratna stvar. Izazov je razviti ljubav prema predmetu.

Tako da pojedinci rade against all odds i to je jako surovo. Ili si svakodnevno obeshrabren ili na to gledaš kao svoju super-moć haha. Trećeg nema. Ovdje su (likovni) autori u startu suštinski sabotirani da se razvijaju u potencijalnog umjetnika.

Iako mislim da generalne postavke u 21. vijeku ne postoje i ne bi smjele da postoje, danas je umjetnik osuđen (stvarno ova riječ) na globalizaciju, migracije, i u tome transkript nečega u tijelo ličnog. Istaknuta je pojava da ljudi u pokretu jedni drugima pričaju priče iz zavičaja i negdje drugo se bore za nešto što im odavno pripada. Što kaže Nicolas Bourriaud: time-specific.

Ne slušaj savjete od ljudi s kojima ne radiš.

Pjesme (shuffle): Brian Eno, Roger Eno – Celeste (2020.) / Dead Can Dance – Dance of the Bacchantes (2019.) / Current 93 – The Birds Are Sweetly Singing (2018-) / Andy Stott – Collapse (2020.) / Sevdaliza – Comet (2020.).