Kada sam bila mala tata me često vodio sa sobom na pijacu. Kao svako živopisno mjesto, pijaca je bila mjesto gdje možete kupiti kilu mesa, voće i VersaKe majicu po novoj modi, svježe kopiranu iz Italije. Izvedba kopije je bila smiješna, poznata Versaceova Meduza je izgledala kao neka gospođa s lošim minivalom, ali u to vrijeme nikoga nije bilo briga, bilo je važno da je nalik VersaKiju. Casio je bio Kasnijo, Armanijev logo je izgledao kao logo neke aviokompanije iz Albanije, Calvin Klein je bio Kevin Klein. U svom tom kaosu (odrasla sam u Mostaru), znalo se što se kupuje i da je pijaca mjesto gdje obitavaju te najlošije kopije, dok ste za „pravu stvar“ morali potegnuti na rub grada gdje su se po opskurnim stanovima unajmljenima samo za prodaju kopija i ukradene robe, rasprostirale bunde za gradske gospođe i Versace koji je kopirao netko tko je dobro pročitao i napisao ime brenda. Možemo se mi svi danas praviti da smo se rodili u Parizu i da furamo Gucci, Balenciagu i ne znam što sve, ali istina je da je Balkan bio „melting pot“ ukradene dizajnerske odjeće i kopija koje su se uvozile iz Italije. Štoviše, i danas gradom šetaju „trendseterice“ koje su svoj Gucci remen nabavile u nekom drugom modernijem stanu, ali je svejedno pao s kamiona.. ništa čudno ni nepoznato.
Kopije postoje otkad je i modne industrije i tu doista nema previše mjesta za raspravu, pogotovo otkada je tu istu industriju u svoj žrvanj uzeo fast fashion pokret s ciljem da se izmijeni jedan šav i dva gumba te dobijete kaput à la Chloé po cijeni od 600 kuna. Godinama su modne kuće nastojale suzbiti more kopija koje su u međuvremenu postale toliko sofisticirane da su timovi dizajnerskih brendova bili u čudu. Jednom prilikom sam sjedila sa ženom koja je godinama radila za Dior i koja mi je otkrila da je kuća utrošila milijune u nastojanju da riješi problem fejk robe na tržištu. Tim stručnjaka je svakodnevno pregledavao nevjerojatne količine robe koja im je pristizala na procjenu. Neke kopije su bile toliko dobre da ni sami nisu bili sigurni radi li se o pravom Dioru ili u ruci imaju fejk primjerak koji je napravljen u Kini. Prisjetimo se i velikog skandala u kući Hermès iz 2011. godine, svetom gralu svake žene koja ima ozbiljan novac i ulaže ga u kolekciju torbi. Hermès se našao u problemu nakon što su ustanovili da ih vlastiti radnici potkradaju, točnije da su umiješani u rasparčavanje torbi na crnom tržištu pri čemu su oštetili kuću za 22 milijuna dolara. Moja draga prijateljica živi u Kini gdje se dobar dio odjeće i modnih dodataka proizvodi (ručka torbe može biti proizvedena u Italiji da netko ima pravo napisati „Made in Italy“). Što god poželite, tamo možete dobiti. Od Isabel Marant čizama do Balenciaga kaputa i vjerujte da nitko neće prepoznati radi li se o originalu ili šetate u kineskom proizvodu. Cijeli pogoni rade od jutra do sutra kako bi ženama gladnim trendovskih stvarčica isporučili najnovije „it“ komade po manjoj cijeni.
Dok se sve ove operacije događaju „ispod stola“ i kazneno su djelo, na Instagramu se razvila siva zona modne industrije za koju mi se čini da nitko nema neko dobro rješenje. Sve je kao transparentno, ali ništa nije u redu jer se dogodila epidemija Instagram brendova i „dizajnera“ koji rade isto što i Kinezi u tvornicama iza radnih sati, samo ovdje to nekako prolazi bez posljedica. Ako ste korisnik Instagrama, male su šanse da vas svakodnevno ne bombardiraju sa stotinu oglasa gdje odjeća koju promoviraju izgleda nekako poznato. Zanimljivo je što iza tog „dizajna“ ne stoji neki sumnjivi e-commerce već brend punim imenom koji je osnovala neka žena u nekom dijelu regije ili svijeta. Ono što me fascinira još više jest činjenica da ukradeni dizajn ne ide u bescjenje. Onu nesretnu VersaKe majicu s početka priče ste mogli platiti 10 maraka i to s punim saznanjem da je jeftina kopija proizvedena u podrumu. U ovom Instagramskom slučaju kopija The Attico haljine naglašenih ramena besramno košta 200 eura što je duplo više nego što će vam je naplatiti Zara u nekom minimalno izmijenjenom obliku i turaju vam je pod nos kao autorski rad.
Prošle godine je jedna jako poznata srpska trendseterica javno prozvala neki srpski Instagram brend zbog kopiranja francuskog dizajnera Alexandera Vauthiera. Žena je jednostavno napravila isti model načinjen od poliestera i opalila pozamašnu cijenu za svoje klijentice koje su vjerojatno naivno iskeširale za taj dizajn misleći kako plaćaju autorski rad i da su još dobro cjenovno prošle. Gospođa je uklonila fotografiju nakon što je javno prozvana, što ukazuje da je dobro znala o čemu se tu radi i da bi mogla završiti na sudu ako se nekome iz Vauthierovog pravnog tima bude dalo baviti s njom i njenim brendom. To je samo jedan od slučajeva koji nam se serviraju pod nos svaki dan, ali na koje se iz nekog razloga ne obaziremo jer smo već toliko naviknuti da nam se pod nos tura „must have“ minute, dana, mjeseca i godine.
Eksplozija Instagram dizajnera koji dizajneri nisu je rezultat konzumerizma i „lake zarade“ koju su ljudi prepoznali na ovoj mreži. Gdje god se stvori kritična masa koja se ponaša kao gladna zvijer željna potrošnje, uvijek možete računati da će se stvoriti duplo više onih koji će im nuditi primamljive stvari za peglanje kartica. Iz tog razloga vaša susjeda sutra može biti lokalna Donatella Versace, jer je bila dovoljno lukava da shvati da danas može napraviti haljinu od metar i pol lamea (taman za Novu Godinu) koju će prodati i promovirati na Instagramu dok ne stvori tu kritičnu masu na svom profilu da promijeni ime iz „Darinka“ u „Le Darin“ ili kako će već nazvati brend da zvuči jače i internacionalnije.
Iz pozicije nekog mladog dizajnera ova situacija je frustrirajuća, jer dok se osoba školuje, trudi i pokušava održati dizajn na nekom nivou, susjeda Darinka zarađuje opasnu lovu na kopijama koje na Instagramu prolaze kao „real deal“ i izgleda da nikoga nije briga za to. Razgovarala sam s nekolicinom mladih dizajnera koji rade u regiji i mogu vam kazati da je većina njih deprimirana i da razmišljaju o promjeni karijere iako se radi o talentiranim mladim ljudima. Uostalom, kakve su šanse danas za bilo kojeg mladog kreativca kada živimo u svijetu gdje najveći brendovi često nevino posude dizajn neke manje kuće ili se nemarno zalete pa posegnu u već poznate arhive razvikanih imena što Diet Prada vjerno razotkriva na svom feedu svakodnevno? Zara nije više jedina kuća u koju se treba upirati prstom kada govorimo o kopiranju. Svaki veći brend pod pojasom ima nekoliko skandala vezanih uz posudbu i inspiraciju.
Sve što se trenutno događa na online platformama u sferi mode samo pokazuje da smo došli do trenutka pucanja po svim šavovima. Dok s jedne strane svi vrište o održivosti, smanjenju proizvodnje, ekskluzivnosti , ispod površine bukti tvornica kopija koje se legalno na Instagramu prodaju kao autorski rad i tako potkopavaju vrijednost dizajna rapidnom brzinom. Ono što me osobno najviše smeta u ovoj situaciji i što me uostalom motiviralo da se osvrnem na ovaj problem, jest ta drskost u stavljanju svog imena na tuđu ideju i to po cijeni koja je suluda za naše ekonomske prilike. Pregledala sam stotine modnih profila u regiji i prepoznala haljine, sakoe, odijela i bluze koji datiraju iz prošlosezonskih i aktualnih kolekcija svjetskih modnih kuća, ali u ovom slučaju s potpisom lokalne dizajnerice. Cijene su postavljene tako da slobodno možete nadodati 100 eura i kupiti original na Outnetu ili nekom second hand dizajnerskom dućanu. I to sve pod krinkom Instagram legalnosti. S tim na umu ću vam za kraj dati svoje nepopularno mišljenje i kazati da je poštenije otići na turski bazar i kupiti fejk Chanel torbu jer onaj koji vam je prodao nije istripovao da je Karl Lagerfeld, dok vas Darinka i dalje uvjerava da je Donatella Versace i to vam masno naplaćuje.
