Jedna nepopularna teorija iliti zašto je zapravo korisno svratiti na društvene mreže bivšeg partnera?

    10.03.2021.
    RECOMMENDED

    https://buro247.rs/wp-content/uploads/2021/03/socialmediaveze_cover.gif

    Ko god da ima makar i samo jedan raskid u svojoj ličnoj istoriji (a to su po svoj prilici svi ikada čak i oni koji mogu da se pohvale da im veze stvarno idu od ruke) zna da raskidati nije baš ni zgodna ni prijatna situacija. I uopšte nije važno sa koje strane se nalazimo, svakako će biti zeznuto. Neko će biti povređen, nekoga će boleti više nego što je očekivao, neko uprkos svim zastavicama neće razumeti kako se sve ovo stvarno i dogodilo, biće i nečijih suza, i nečijih ružnih reči, i lupanja vratima, i blokiranja na mrežama, a možda i puno tišine koju je teško objasniti ali je jedna od težih koja se da iskusiti. 

    Baš zbog toga što niti je lepo niti je zabavno, gotovo svi pokušavamo da sve priče završimo po kratkom postupku i sa što manje kontakata i repova, što u savremenom svetu podrazumeva i gotovo instinktivno brisanje inkriminisane osobe sa društvenih mreža.

    U svom životu sam svedočila tušta i tma primera raskida i razilaženja, i videla mnogo prijatelja koji se u zbiru posle (ili bolje reći oduzimanju jer mnogo pre na to liči), sa partnerom između ostalog i uprkos godinama koje imaju, razračunavaju i brisanjem i otpraćivanjem na društvenim mrežama, i prebijaju stare račune služeći se “ne želim to da gledam” i “na pada mi na pamet da pratim svaki njen/njegov dan” izgovorima. I nije da su u pitanju samo izgovori. Ima tu mnogo i istine jer stvarno ne mogu, a i ne znaju kako da to hendluju. A nije ni da nisu u pravu.

    Orbitirati po virtuelnom prostoru nekada najbliže osobe, ali zapravo samo gledati iz prikrajka kako se odvija neki nama sasvim nepoznat život često ne donosi ništa više od nervoze i ljubomore. Budući da se to čini kao prilično nepotreban izvor problema i dodatni stresor kojih je već previše u svakodnevici, prirodno je da brže bolje hitamo da sve to otklonimo i počistimo. 

    Da krenemo sa svime od nule i počnemo ljubav iz početka. Prvo sa samima sobom, a zatim i sa nekim novim, ukoliko imamo sreće i dobro smo savladali neke prethodne lekcije koje ne želimo da ponavljamo.

    I, ruku na srce, upali ponekad. Stvarno upali i neko vreme ti i bude malo bolje jer ti barem ne iskaču nepoznata imena uz ona poznata, fotografije na novim mestima sa novim ljudima, neke sasvim lične i supernerazumljive fore, i emodžiji koktela uz nepoznato ime.

    Ja doduše spadam u onu drugu kategoriju koja uvek želi da zna, čak po cenu da me to tera da zamišljam kako onaj stori sigurno znači da mora da se slavi nešto sjajno o čemu nemam pojma, ili je u pitanju novi dejt sa osobom koja sasvim očigledno nisam ja, što dalje otvara em beskrajan niz potencijalnih scenarija em kartu u jednom smeru u pravcu trosatnog “istraživanja“. Složićemo se ne previše korisno, i definitivno ne nešto što bi moji prijatelji podržali kao uspostavljanje zdravih granica.

    Međutim, ono što je stvarno dobro pitanje je šta je zdravo uopšte? Daleko od toga da tvrdim da je vrebanje iz offline-a savršeni put ka preboljavanju ali moram priznati da mi se ni apsolutno ignorisanje i ultimativni damnatio memorie ne čine takvim. Nešto u toj praksi totalnog negiranja nečijeg postojanja, me podseća da postoji jedna jako važna lekcija koju često ispustimo u hajpu opšteg bodrenja da više nikada ne gledamo preko ramena u taj tamo svet u kom smo nekada bili, i da se ne okrećemo ni milimetar unazad da vidimo šta radi onaj čije se ime ne sme spominjati.

    A to je, da izbegavanje nije jednako procesuiranju. Šta više, ugrožava ga, i raskid i osobu sa kojom smo raskinuli (ili okej, ona sa nama) ignorisanjem samo pretvaramo u čudovište koja nam spava pod krevetom pod koji ne smemo da zavirimo.

    A pravi korak napred se ne pravi bežanjem, već upravo zavirivanjem. Ne tako što živimo na nečijem profilu čekajući najmanji znak života, i držanjem sebe prikovanim za mesto sa kog moramo da ustanemo i pokrenemo se svidelo nam se to ili ne, ali ne ni tako što u potpunosti ignorišemo postojanje nekoga bez koga do nedavno nismo mogli ni da zamislimo svoje. I zato predlažem jednu alternativnu metodu. Ne zabranjivati sebi ništa. Biti umeren. Baciti pogled s vremena na vreme. Ne kao nadu, niti kao ideju da će se nešto promeniti, a ponajmanje kao priliku da se uspostavi komunikacija koje više nema, već samo kao neophodan reality check.

    Kao dokaz da je taj neko još uvek tu, živ je, kreće se, izlazi, mimoilazimo se po gradu i životu, radi, zaljubljuje se, odlazi na pijacu, kuva ručak sa nekim drugim, putuje, još uvek sluša dobru muziku i ima neverovatan osećaj da pronađe sjajne pisce, ali i kao podsetnik da sve to više nema nikakve veze sa nama. Zaviriti u stari-novi svet, da bismo prihvatili realnost koja sada jeste, i shvatili da o njoj suštinski ne znamo više ništa. I da je to sasvim okej. A nije ni toliko strašno kako se čini. Obećavam.

    Saznaj više:
    Povezani članci: