Pretraga

Kad činimo dobro drugome, najviše dobrog zapravo činimo sebi

Kad činimo dobro drugome, najviše dobrog zapravo činimo sebi

Tekst: Iva Čuljak


Prošli su praznici. Napokon. Svi Božići, sve Nove godine, sva neumjerenost u iću i piću.

Prošla je i lijenost koju praznični dani nose za sobom. Ostala je samo koja kila viška da se njome bavimo.

Sve prolazi, a čini mi se da nikad neće senzacionalistički naslovi i mahom loše vijesti u tradicionalnim medijima.

Onih prazničnih dana zemlja se sablažnjavala nad manijakalnim takozvanim berberinom i strahovala za otetu djevojčicu. Ovih dana je u fokusu kivnost na svakog Kineza jer bi mogao biti potencijalni nositelj aktuelnog virusa.

Nedavno sam u bespućima interneta naišla na Instagram profil koji uz adekvatne ilustracije plasira samo dobre vijesti iz svih krajeva svijeta. Od činjenice da u Indiji postoji čovjek koji već 35 godina svakodnevno sadi drveće i do sada je stvorio šumu veću od njujorškog Central Parka, znanstvenici u Meksiku su stvorili lažnu plastiku od kaktusovog soka i ista se razgradi u mjesec dana, preko vijesti o cirkusu u Njemačkoj koji koristi hologram umjesto stvarnih životinja, te se tako bore protiv zlostavljanja istih, sve do tajvanskog parlamenta koji je prvi u Aziji izglasao zakon o istospolnim brakovima.

Kad činimo dobro drugome, najviše dobrog zapravo činimo sebi (фото 1)

Bombardirana domaćim senzacionalističkim tragedijama i mahom “ukrao, lagao, prevario, opljačkao” vijestima, koje htjela ili ne htjela, vidim svakodnevno dok na trafici kupujem žvake ili samo dok prolazim pokraj iste, sve ove dobre vijesti su mi na prvu zvučale kao utopistička prezentacija nepopravljivih optimista.

Život je tako namjestio, pa slavim oba Isusova rođenja. Slavim i sve Nove godine, ali one su manje bitne za priču koja slijedi. Prvo Isusovo rođenje provela sam u kućnoj obiteljskoj atmosferi, iće, piće, filmovi, sestra, tata i ja. Za drugo sam odlučila slijediti tradiciju ovdašnjih ljudi koje volim.

Tako smo za Badnju noć krenuli u velelepnu svetu instituciju. Nimalo religiozna, uvijek sam tvrdila da mi ne treba sveta građevina kako bih molila ili se osjećala bliže Bogu ili izvoru ili ____________ (nazovite po vlastitim afinitetima), ali sam se istovremeno u crkvama uvijek osjećala, recimo drugačije i svaka me arhitektonski impresionira, jer je svaka i izgrađena s ciljem da u čovjeku izazove strahopoštovanje, poniznost i skrušenost.

Sveta institucija koju smo pohodili na Badnju noć nije u meni probudila ništa osim blage anksioznosti zbog količine ljudi, a još više zbog količine ljudi koji su se u istoj manično naslikavali pokraj ikona i ostalih relikvija.

Iste večeri dva kuhana vina kasnije, poželjela sam otići u mirniju crkvu po pravo religijsko iskustvo Badnje večeri. I stigli smo. Hladni zidovi, ne više od desetak ljudi, istovremeno i jeziv i divan mir. Crkvena muzika dopirala je iz daljine, ljudi su molili.

Samo je jedan čovjek molio drugačije od ostalih. Molio je sa žarom kakav nikad nisam vidjela i moglo se jasno naslutiti da istinski moli za nešto. Molio je dugo i ponizno, sa dvije velike torbe na leđima.

Nekoliko minuta kasnije, napustio je crkvene zidove. Nedugo zatim i mi smo izašli na bolno hladnu zimu. Na najmanje rasvjetom objasjanoj klupici vidjela sam ga kako sjedi i jeca.

Kad činimo dobro drugome, najviše dobrog zapravo činimo sebi (фото 2)

Nastupio je onaj uvijek neugodni trenutak u kojem ne znaš kako se postaviti, prići mu, pitati ga šta se događa ili ipak ne dodavati sol na ranu. Nisam znala šta činiti, ali sam zasigurno znala da nećemo odmah napustiti crkveno dvorište. Stala sam nekoliko metara od njega, tamo ispred zapaljenih svijeća, izdvojila se u svojim promišljanjima, pa periferno vidjela kako čovjek s kojim sam došla priča sa čovjekom koji je molio. Mirno sam im prišla, razmijenili smo nekoliko jednostavnih rečenica, a kad je na pitanje “Jeste li gladni?” stidljivo dao afirmativan odgovor, bez previše razmišljanja smo ga zamolili da nas sačeka na istoj klupici.

Neću se baviti decidiranom deskripcijom večeri. Nije mi motiv da nakon ovog teksta dobijem xy poruka glorifikacije mog djela. Iako da budem iskrena, prijalo bi ovom osiromašenom egu.

Naručili smo hranu u restoranu preko puta crkve, 15ak minuta čekanja iste odlučili smo provesti s njim koji nas je čekao na klupici. Tada saznajemo priču. Uputila sam mu nekoliko pitanja i svakim njegovim odgovorom srce mi se sve više slamalo. Jedan uravnotežen i radno sposoban čovjek od cca 35 godina, Božić provodi na ulici, gladan i sam, daleko od obitelji do koje ne može doći jer nema novca, a na ulici je, jer kako je rekao, trideset i sedmi dan nije plaćen za svoje molerske radove, pa ga je zbog kašnjenja plaćanja rente i vlasnik stana izbacio.

Dok je pričao svoju priču, moj prvi poriv posegnuo je za svim što mu od sebe mogu dati kako bih pomogla, a istovremeno se onaj lošim vijestima zatrovani i sumnjičavi dio mene opetovano preispitivao jel taj čovjek zaista u nevolji ili je samo profesionalni socijalni slučaj koji želi izmusti određeni benefit?

I znate šta sam tada odlučila?

Da me odgovor ne zanima!

Kad činimo dobro drugome, najviše dobrog zapravo činimo sebi (фото 3)

Te sam večeri učinila dobro jednoj osobi, pomogla s obrokom i nekim komadom oslikanog papira za koji svijet govori da nešto vrijedi. Hoće li on s tim papirom kupiti sljedeći obrok i otići majci na selo šezdeset kilometara od Beograda ili će se ušikati vinjakom, ne zanima me!

Jesam li mu pomogla ili me prevario, ne zanima me!

Ne želim da loše vijesti koje me pune svakog dana zapravo isprazne kapacitet moje empatije.

Biram da se ne trujem rečenicama minus predznaka koje počinju sa “U današnje vrijeme ljudi su...”.

Ljudi su ljudi, ovakvi ili onakvi.

A mi trebamo birati da ne postanemo isti takvi plašeći se jer su ljudi ovakvi ili onakvi.

Jesam li ja prevarena za Badnju noć?

Ne znanima me!

Znam da sam bila sretna jer sam postupila u skladu sa svojim kompasom. Na kraju krajeva, kad činimo dobro drugome, najviše dobrog zapravo činimo sebi. Pa eto, ako ne zbog drugoga, možemo biti dobri iz svojih sebičnih poriva da se bolje osjećamo.

Znate onu, dobro se dobrim vraća, la cucaracha!

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor

Ostavite komentar