Koliko god obožavala ljude, ića i pića s njima, žamor, muziku i gungulu, nerijetko mi izbor padne na pidžama partyje, u kojima sam jedini gost ja. A nema čak ni pidžame.
U doba ekspanzije društvenih mreža i toliko sadržaja koji uglavnom nude konzumaciju tuđih jela, selfija, dobrih jutara, putovanja, novih patika dvometarskih đonova (lista ide u nedogled), nužno je nahraniti svoje biće nešto konstruktivnijim sadržajem. Možda ste upravo zato na ovoj platformi.
Nije da u svom oku ne vidim balvan, a u tuđem vidim trn. I sama na dnevnoj bazi online nebu plasiram toliko sadržaja koji nerijetko ljudima ne daje nikakvu konkretnu vrijednost. Realno, sumnjam da bi nečijem oku trebao prijati video zapis tek probuđene mene i kave koju mi aparat izbacuje. To zanima eventualno mog tatu. Čisto da vidi da sam se zdrava probudila još jednog dana. Mada, mislim da je i njemu dosadno.
Također, u dobu u kojem besramno javno plasiramo s kim spavamo i s kim se budimo, često se pitam kako zapravo živimo odnose koje smo odabrali živjeti? Kad se ugasi oko kamere, koliko sebe dajemo, a koliko od druge strane potražujemo? Budimo li se u miru? I možemo li jednako mirno noću zaspati? No, to je već tema za neki budući tekst.
Nedavno sam na jednom od svojih pidžama party-ja pronašla sjajan CNN-ov dokumentarac, ne tako kreativnog naziva „Sex&Love“. Kakav je to party bio, ljudi moji. Čini ga šest epizoda. Svaka je snimljena u drugoj svjetskoj metropoli, te kroz prizmu mentaliteta i kulture u svakom od gradova, objašnjava kako emotivni odnosi izgledaju u istima.
Svatko od nas ima odredjene preference svjetskih destinacija koje bi volio posjetiti. Meni je materijalno nerazvijeni, ali spiritualno prebogati Daleki Istok vječni magnet. Šta ću, od popularnih destinacija bogatih naftom, draže su mi svete krave.
Na listi mi je godinama i Japan. Ne smatram svetim pismom odlazak u bilo koji komad svijeta. A kadgod se ukazala prilika za skok do Tokija, ipak sam odabrala drugu destinaciju.
Prva epizoda „Sex&Love“ dokumentarca upravo je nastala u Japanu. Predivna CNN-ova novinarka, reklo bi se moderno, moj apsolutni girl crush, intervjuirala je nekolicinu Japanaca, znatiželjna da sazna kako tamošnja populacija živi i voli. Sto ljudi, sto ćudi, reklo bi se u narodu. Tako i svaka od intervjuiranih osoba ima drugačiju osobnost, životnu priču i povijest, a konstanta je jedna. Zvučat će grubo, ali svaka je osoba emocionalno oštećena. Svi smo posljedica svog odgoja. A na odnose koje živimo utječe mentalitet u kojem smo odrasli. Ljudi Japana, iz prve epizode spomenutog dokumentarca kažu kako u njihovoj kulturi iskazivanje emocije nije praksa. Svi su imali bezbrižno djetinjstvo, ali s apsolutnim nedostatkom dodira i zagrljaja, izgovorenih “volim te” i razgovora. Kad su odrasli, izabrali su osobu s kojom će sklopiti brak. Iz braka su nastali potomci. S dolaskom djece najčešće prestaje konzumacija seksualnih užitaka. I opet se povijest ponavlja. S partnerom se ne komunicira, poljubac, dodir i nježnost misaona su imenica. Djeca također ne dišu ljubavno okruženje, pa odrastaju u iste ljude kakvi su im i roditelji. Zatvoren krug.
S druge strane, u nedostatku dodira i razgovora s najbližima, kao posljedica emocionalne zatvorenosti, razvila se cijela kultura stripova, virtualnih zadovoljstava, soba za maženje, klubova u kojima platiš muškarca/ženu za čašicu razgovora i zagrljaj. Stvorila se cijela otuđenost od najbližih, pronalazak zadovoljstva u nepoznatim ljudima, u manga stripovima i anime ilustracijama. U imaginarnim svijetovima.
Pa kad opet krenemo u klišejsko ponavljanje kako kod nas ništa ne valja i vazda je trava zelenija negdje drugdje, možda nam infrastruktura nije najbolja, vođa je jedan i dozlaboga umara (slobodno zamjenite samoglasnik ‘u’ suglasnikom ‘s’) i standard nam je na nezavidnom nivou. I možda tamo na drugom kraju svijeta već i automobili lete i možda posljednih dvadeset godina nemamo impozantan rast BDP-a (čitaj: minoran/nikakav), ali imamo dušu.
Imamo otvorenost. Slobodu da se izražavamo bez celofana. Pri svakom pozdravljanju grlimo se i ljubimo. Dodirujemo se. Istina, ljeti u gradskom prijevozu dodiri nisu nimalo ugodni!
Ali da ne cjepidlačimo sad…
Mi nemamo sobe za maženje, a za oslobađanje nagomilane tenzije koristimo kafanu. Tamo za sve pare izgrlimo i nepoznatog harmonikaša i pjevača. Konobar nam brat postane. Nemamo cakum-pakum uređeno društvo i sistem nam škripi, ali imamo veliko, toplo srce.
Imamo dušu!
