U djetinjstvu smo se Marko i ja često igrali mame i tate.
Moja lutka duge plave kose u crvenoj haljinici bila nam je kćer. Odlazili smo s njom u šetnje, dok smo se nas dvoje držali za ruke.
Znali smo se i zagrliti i poljubiti u usta nemušto dječje.
Govorili smo, hoćemo blic?
Često smo igrali tu igru.
Iako zapravo nikad nisam maštala o istoj sceni jednom kad budem velika.
Nikad nisam maštala ni o svom vjenčanju, niti o haljini koju bih tog dana nosila.
Nikad.
Moje prijateljice jesu, pa sam se s njima često upuštala u svadbene razgovore, duboko ne osjećajući vlastitu želju za tim činom.
Više nisam mala.
A ništa se značajno nije promjenilo.
Prijateljice koje su o vjenčanicama maštale sada slave datume kojih su ih nosile.
Jedne djecu svakog jutra vode u vrtiće i škole, druge vode sebe na ultrazvuk da provjere kako napreduje fetus.
Ja sebe svakog drugog, trećeg dana vodim po novu gramofonsku ploču.
Nedavno su me pitali stvara li mi netko pritisak oko onih gorućih pitanja za svaku ženu u tridesetima na ovom području?
Onih, kad ćeš se udat? A kad djecu rađat?
I to mi je pitanje bilo tako daleko.
Odgovorila sam – Nitko! Pod milim bogom, nitko!
Kasnije sam o tome puno razmišljala.
…
Bila je sredina februara 2016.
Vesna nije bila dobro još od desetog.
Petnaestog sam nokte pojela do mesa, čekajući Ninu da mi javi šta kažu onkolozi, neurolozi i ini. Zašto Vesna ne jede, ne ustaje iz kreveta i danima povraća?
Nina me nazvala navečer.
Iako sada ne znam točno jel zaista bila večer ili mi se tako činilo obzirom da u februaru mrak padne već u četiri popodne.
Sad znam, da je bilo i jutro, to bi mi sjećanje bilo najcrnji mrak.
Ninin je glas drhtao iako se trudila da to ne čujem. Kad nekog dobro znaš, ne može te zajebati.
Ispričala mi je o agoniji tog dana i rekla da su svi doktori obilazili istinu i pakirali ju u celofane, pa još stavljali i mašnicu.
Svi, osim jednog. Taj jedan joj se obratio sa “Gospođice, kaj vam nije nitko rekao? To je to. Vaša majka će umrijet. I to vrlo brzo.”
Nina je probodenog srca, istovremeno zahvalna za istinu, pitala koliko je to brzo.
Meni je rekla da je njegov odgovor bio šest mjeseci!
Vesna je jako htjela da joj kćeri poklone unučad. Na svakom obiteljskom okupljanju na stol je osim ića i pića nezaobilazno servirala i tu temu. I Nina i ja smo joj vazda govorile – Mama, ne pizdi!
Kad mi je Nina te crne februarske večeri prenijela riječi jedinog brutalno iskrenog doktora, iz očiju su mi kao u japanskim crtanim filmovima krenule frcati suze.
Ustala sam sa kauča, doteturala do frižidera, u neadekvatnu čašu natočila prvi alkohol koji sam vidjela, loš i čisti džin i kroz plač postavila krajnje nelogično pitanje.
“Nina, jel se može dijete roditi za šest mjeseci?”
To je bio jedini trenutak u kojem sam duboko i iskreno poželjela donijeti novi život na ovaj svijet. Ne sebi.
Nego Vesni čiji život otkucava.
Dijete se za šest mjeseci, tako na dugme i naredbu, ne može roditi. A i Vesna je nepovratno otišla za desetak dana. Nina je kasnije otpakirala celofan u koji je za mene umotala doktorove riječi i priznala mi kako je zapravo rekao da su u pitanju dani.
Nikakvih šest mjeseci.
Sada, 2022. razmišljala sam puno o pitanju koje mi je postavljeno.
I zaista mi nitko ne stvara pritisak na temu reprodukcije. Od stvoritelja, samo mi je tata ostao, a on je jedan opušteni slobodnjak koji nikom ne rovari po izborima.
Pa sam zaključila, da mi je mater još živa, ja ne bih od nje živa ostala. Navaljivala bi se na moje jajnike u svakom našem telefonskom razgovoru.
O susretima da ne govorim.
Ima mjesec dana kako sam nazvala tetku, Vesninu sestru. Od svih mogućih tema, moji su jajnici bili jedina.
“Jesi još s onim dečkom?” – bilo je prvo pitanje.
Na moj afirmativan odgovor, uslijedilo je vrlo očekivano “Pa šta čekaš?”
Čekam da želim, rekla sam joj.
Rekla sam u vjetar zapravo.
I tetka je nastavila svoje besjede upućene mojim jajnicima.
Odslušala sam, završila razgovor i uz “Au jebote!” glasno uzdahnula.
Najsvetije što dvije osobe zajedno mogu napraviti, za mene je – stvoriti novi život.
Od toliko seksa u životu svakog od nas, jednom, dvaput, triput, svega nekoliko puta se iz tog čina donose novo ljudsko biće.
Meni to nije nikakva zajebancija!
Niti mi je projekt, nije mi ni obaveza, ponajmanje moranje.
Novi život želim da želim stvoriti!
Želim osjetiti kad i s kim to želim učiniti.
Ne zbog tetke, ni strine, niti zbog baba, biološkog sata, narodnih vjerovanja, reda i ostalih normi.
Kad poželim devet mjeseci u sebi nositi novi život, želim da ga i muški stvoritelj želi jednako snažno. I da smo zajedno spremni na sve što odgoj donosi.
Do tada ću uživati sa životom koji mi je Nina sa svojim partnerom donijela.
I sa svom plejadom genijalne djece mojih prijatelja.
Tetka kaže – NEMA VREMENA!
Nije da nema, ima vremena, tetka!
A i baba je uvijek govorila “ko žurio, vrat slomio”.
