Pretraga

Šta pokazuje vaš unutrašnji kompas? Razmislite dobro.

Šta pokazuje vaš unutrašnji kompas? Razmislite dobro.

Tekst: Iva Čuljak


Knjige kažu da se vrijeme dijeli na ono prije i poslije nove ere. Navodna godina rođenja Isusa označava ulazak u novu eru. Ja vrijeme računam na ono prije i poslije dvije i šesnaeste godine. Ili preciznije, prije i poslije Mame. Toliko sam puta čula kako nas teški životni periodi osnaže, probude zmaja neobjašnjive snage u nama i sve mi je to zvučalo floskulasto, dok mi život nije servirao takvu situaciju. Te 2016. ušla sam, ne svojom voljom, u ring sa životom i meč završila kao Holyfieldovo uho odgriženo Taysonovim zubima.

I iako sam mislila da je tada prestalo sve, zapravo je tek počelo. Možda je završio jedan meč, ali van ringa se i dalje odvijao život.

Ostala sam tada bez Mame, najbitnije figure mog života, s nesređenom životnom insfrastrukturom, bez egzistencijalne sigurnosti i svježe bez partnera.

Dotakla svoje dno. A sa dna se ne može niže, pa je jedina opcija bila laganim koracima krenuti ka visinama. Ne brinite, promjenit ćemo boje ovog teksta. Uskoro završavamo s tužnom braon pričom. Ne mijenjajte kanal.

Dvije i sedamnaeste godine letjela sam put Dalekog Istoka. Negdje iznad planina Irana gledala uvijek inspirativna nebeska prostranstva, od stjuardese zatražila prosecco. Veliki osmijeh na rijetko lijepoj stjuardesi donijeo mi je tražene mjehuriće ispod kojih je spomenuta stavila mali papirni podmetač.

U torbi sam imala jednu zlatnu olovku. Mislim, ne zlatnu zlatnu. Nego je ostavljala zlatni trag. Pijuckala sam lagano svoj proseko, radosna zbog iskustva koje će mi novo putovanje donijeti i potpuno nezadovoljna tadašnjom životnom postavkom. Emocionalno osakaćena, nemirna, s rupom u utrobi.

Šta pokazuje vaš unutrašnji kompas? Razmislite dobro. (фото 1)

Na kraju čaše, posegnula sam za zlatnom olovkom i u sredinu prethodno spomenutog papirnog podmetača napisala “JA”. Iz tog “JA” povukla sam nekoliko strelica i počela pisati šta od sebe i za sebe želim.

Iz prve strelice, caps lock bold, navela sam “MIR”. Na ostale sam ispisala nekoliko opipljivih stvari, pa onda iz jedne strelice nacrtala maleni penis.

Maleni, ne zato jer takav htjedoh, pu pu da ne čuje zlo, nego sam se morala uklopiti u dimenzije podmetača. A i gabariti penisa tada nisu bili fokus. Penis je samo figurativno označavao muškarca. Iz tog malog penisa, povukla sam nekoliko novih strelica, pa ispisala vrijednosti koje želim da moj sljedeći partner u sebi nosi.

Promišljala sam duboko kakvu osobu zaista želim pokraj sebe i za razliku od svih prethodnih dječjih namaštavanja, ovog puta toj osobi nisam davala oblik. Niti sam ga stavljala u određene patike. Nisam se bavila njegovim fizičkim performansama. Nije me zanimalo kako bi on izgledao, šta bi na sebi nosio. Zaista mi nije bilo bitno, kako bi jedna naša ne tako eminentna estradna persona rekla, hoće li biti estetski inteligentan. Plav, crn, visok, nizak, ništa... sav fokus mi je bio isključivo na osobi kakva želim da on bude.

Popila sam još jedan proseko. Doradila skicu želja i planova svojom zlatnom olovkom na papirnom podmetaču i isti spremila u knjigu koju sam imala uz sebe.

Tekuće dvije i devetnaeste godine, prije nekih mjesec dana, jedne večeri onog produženog ljeta, vraćala sam se doma nakon dugog radnog dana. Prolazeći pokraj jednog bistroa, sretnem dvije mi iznimno drage žene.  Klasikica, tada lagano kreće small talk, uobičajen za užurbane slučajne susrete. No, nakon svih tih nimalo slojevitih “ćao, ćao, šta ima, evo, kod tebe, dobro, umorno, hehe”, odlučih da im se pridružim na zamislite, jedan proseko. Kako bih vam rekla, pozvala sam se sama.

Šta pokazuje vaš unutrašnji kompas? Razmislite dobro. (фото 2)

Besmisleni small talk tu je prestao i počelo je dublje rezoniranje na razne teme. U jednom trenutku pitala sam jednu od njih dvije predrage, kako stoji s testosteronom. Ne u svom organizmu, naravno. Nemojte da moram sve crtat.

Na odgovor “njaaah”, pitala sam ju kakvog ona muškarca za sebe želi.

Reče “Da me mazi i pazi!”.

“To ćeš dobiti svakako ako se razvije odnos. Nego, kakav želiš da on bude?” - pitala sam ponovno.

“Ostvaren!” - odgovori mi ona prelijepa, svoja, pametna i ostvarena.

“Naravno da želiš da bude ostvaren. Nećeš ti takva, za ime boga miloga, nekog koji od mame traži da mu kupi čokoladicu. Nego, kakav želiš da on bude, kakav čovjek, kakva osoba, s kojim vrijednostima?” - pitala sam još jednom.

I tada sam, nakon što je odgovor izostao, shvatila koliko mi nismo osvijestili ni svoje vrijednosti, pa koliko tek onda pojma nemamo kakav paket želimo da u sebi druga osoba nosi.

A nužno je...

Sav fokus nerijetko stavljamo na nebitno. Kad pričamo o potencijalnom muškarcu, referiramo se na njegov modni, pa i muzički odabir. Nervira nas ako pije pivo, a mi igramo za vinski tim.  Zamislite svoj odnos s osobom za recimo pedeset godina. Hoće li vam tada biti bitno što je on ponekad volio poslušati Ćanu, a vi birale da slušate Sinatru?

Šta pokazuje vaš unutrašnji kompas? Razmislite dobro. (фото 3)

Odnos koji moja sestra živi sa svojim partnerom, po meni je udžbenički primjer kako simbioza treba izgledati. Njih dvoje dolaze iz dijametralno suprotnih dimenzija. Od jezika i kulture, do mentaliteta i afiniteta. I evo ih, traju već više od deset godina. Znate zašto? Jer ih spajaju iste vrijednosti. Jer je on čovjek koji je izabrao da drži našu mamu za ruku u trenutku dok ona odlazi sa ovog svijeta. Mogao je birati da ne bude tu. Ali nije. Zašto? Zbog vrijednosti koje nosi. Zbog empatije i osjećaja za obitelj.

Poslije onog druženja na koje sam se sama pozvala, vraćala sam se kući i prisjećala se svoje 2017. Leta iznad Irana, papirnog podmetača, penisa iz kojeg pršte strelice. Čim sam prešla kućni prag posegnula sam za papirićem kako bih vidjela šta sam tada pisala, a šta sada živim.

Iz mojih strelica je prštalo - velikodušan, empatičan, razuman, pun životne radosti, odan, pravedan i uspješan.

Kad se tamo nekad u 2018. pojavio jedan s kojim sam pokušala, shvatila da su nam vrijednosti plima i oseka, a taj je i tražio da mu mama kupi čokoladicu (istinita priča). Kako bi replika iz kultne serije “Prosjaci i sinovi” rekla “Biži đavle od krštene duše!”. Išla sam dalje, znajući kakav unutarnji paket želim.

I došao je ovaj s kojim moje vrijednosti plove istim valnim dužinama. Talasnim, s titlovima. I oprostila bih mu i kad čarape baci na pod, ne vrati dasku nakon obavljanja male fiziološke potrebe. Oprostila bih mu i slušanje popularne trep scene, koju ja ne razumijem. I praštam! Jer znam da njegov unutarnji kompas pokazuje istu stranu koju pokazuje i moj.

Naše životne vrijednosti naš su kompas. A kad ih definiramo, pa se s njima i uskladimo, život postaje pjesma! Vjerujte ovoj ženi koja je nekad bila nesnađena braon tuga od 41kg iz 2016. godine.

A vidi me sad!

Povezani članci

Buro 24/7 Izbor

Ostavite komentar