Kad si mali, vjeruješ da su tvoji roditelji najbolji ljudi na cijelom svijetu. S odrastanjem, ako si dovoljno spreman pogledati u sebe, samim tim i u svoje pretke, odgoj, odrastanje i stvoritelje, počinješ shvaćati da u njima ima svašta što ti se možda i ne sviđa.
Neupitna je tu ljubav.
Moji su roditelji bili, politički korektno rečeno, zanimljiv spoj. Oboje veseljaci, ali potpuni opoziti. On je novac trošio često i lako, do posljednjeg dinara. Ona je i u kafani bila razumna i disciplinirana.
Ona potekla iz tradicionalne hercegovačke obitelji, s tek napunjenih deset godina ostala bez oca, pogače za mlađeg brata i sestre mijesila u trećem razredu osnovne, dok im se majka borila za dinar preživljavanja, kopajući po poljima.
Njega je odgajala guvernanta dok mu je majka liječila psorijazu na Malom Lošinju tri ljetna mjeseca.
Ona se zaposlila s nepunih dvadeset godina, on je tada odlučio bez pozdrava i obavijesti ikome sa studija otići u Njemačku i živjeti svoju filmsku mladost.
Njegova majka nije izliječila psorijazu, ali je uzgojila značajan broj bora na licu brinući o sinu i svakodnevno se, u doba bez telefona i mogućnosti lociranja, pitajući na kojem joj je komadu svijeta čedo.
Bore na licu njene majke bile su posljedica mukotrpnog rada za odgoj tri kćeri i jednog sina.
Osamdeset i druge godine sastaju se ona i on.
U Hrvatskoj u koju se on iz svoje buntovne Njemačke vratio. Blago majci!
U novembru osamdeset i treće ona s bijelom tokicom, a on s crvenom leptir mašnom potpisuju papir koji znači brak.
Dvije godine putovanja i zabave kasnije, na svijet dolazi moja sestra. Pet godina poslije i ja.
Odrastamo u kući punoj ljubavi i prepunoj opozitnih odgojnih poruka. Ona nas nedjeljom šalje u crkvu, ne zbog svojih uvjerenja, nego iz potrebe da ispoštuje ono što je njena majka njoj usadila. Ah, kako ne volim ta “ispoštovavanja”. U isto vrijeme, on tvrdi da ne trebamo biti sljedbenice religije.
Ona nas usmjerava da poštujemo tradiciju i običaje. On njeguje upravo suprotno. Ona tvrdi da moramo negdje pripadati. On da nikad ne trebamo biti dio čopora i da je individualnost svetinja.
Oboje su nam davali gro ljubavi i iako je svatko od njih dvoje imao svoju filozofiju života, davali su nam i slobodu da biramo na koju ćemo od dvije opozitne strane nagnuti.
Rasle smo i odrastale sestra i ja, putovale, isprobavale životne ponude, pa 2013. godine ulazimo u ring s karcinomom koji je došao u mamin organizam. Zahvatio je dojku, uslijedila je mukotrpna borba, pa terapije, pa operacija i mastektomija.
Kad smo 2015. mislili da smo uništili “gada” i kad je mama od frizure “ Šaban Šaulić bez tupea” došla do frizure Momčila Bajage, gad se vratio i nastanio na tri mjesta njenog mozga. I opet smo krenuli po principu “Jovo nanovo”. Terapije tradicionalne i alternativne, psihološka pomoć, borba, vjera, nada i strahovi.
Lavovski smo se borili. Ali nismo pobijedili.
U martu 2016, na mamin rođendan, ispratili smo ju, kako kažu, u neke druge svijetove i dimenzije.
Naučila me mama mnogočemu, pa i odlasku iz života.
Te, za moj mladi život, prijelomne 2016., jedna od mojih mnogobrojnih učiteljica za dušu mi je rekla da život na pravi način možemo razumjeti tek kada ga pogledamo sa one druge strane.
I tada sam, zbog mame i uz pomoć sijaseta duševnih doktora i medota inih, o životu, a i sebi, najviše i naučila.
Prošlo je četrdeset i kusur dana kućne izolacije na koju nas je prisilio mali nevidljivi Covid 19 neprijatelj. A ja sam svih tih dana uglavnom dobro. Nemam fokus da čitam, postanem poliglot, uzgojim six pack. Ali sam dobro. Na samom početku sam prihvatila novonastalu realnost i u njoj samo jesam. Još sam spomenute 2016. shvatila da najviše vremena provodim sa samom sobom, pa intenzivno radila na tome da mi upravo sa mnom bude dobro. I mirno. I zabavno. I radosno. A kad je tužno, da ne paničnim. Da prihvatim. I pustim da prođe kako je i došlo.
To prihvaćanje je zaista ozbiljna disciplina.
A onda mi se u tom mom “dobro sam u izolaciji” stanju, jedne večeri aktivirala briga. Počela sam brinuti jer ne brinem. Pa sam se pitala, obzirom da ne brinem, jesam li ja normalna osoba? Čuj, ljudi obolijevaju i umiru, a ja sam odlučila ne gledati vijesti. Cijeli svijet je stavljen na stand by, a ja sam dobro. Ne brinem.
Jutro nakon neprospavane noći, gro mentalnih masturbacija i brige zbog moje nebrige, imala sam ritualni razgovor s tatom. On je na selu obrezivao voćke, pripremio vatricu za roštilj i knjigu koju će gutati dok meso ne bude spremno.
Po završetku razgovora u kojem sam čula da je njemu vrlo dobro, a naginjalo je ka odličnom, pitala sam sebe kako bi se mama, da je još s nama, nosila sa ovom situacijom.
I tada mi se sve razbristrilo.
Mama bi brinula. Mama bi šizila. Zbog posla koji je stopiran. Zbog svojih klijenata. Zbog egzistencije, sestre i mene, državnih vrhova, oboljelih ljudi. Mama bi bila predvodnik štaba za brigu.
Kakav je to bio “aha” trenutak.
Naučila me moja mama kako mnogošta u životu treba. Ali me njen prerani odlazak naučio i kako ne treba. A ne treba bespotrebno brinuti.
Briga je suluda ukoliko situaciju ne možemo promijeniti. Briga rađa stres. Stvara i strah.
A uplašen organizam je plodno tlo za razne nevolje.
Znam to kroz mamu, koja je kroz svoj život toliko brinula, a više na ovom svijetu i ne može.
P.S. Jedina konstanta je promjena, pa neće na ovom sve stati.
P.P.S. Čuvajte se! Ostanite doma!
I ne brinite, proći će!
