Moje društvene mreže ovog septembra obojane su kuknjavom za ljetom i neprihvaćanjem nižih temperatura.
Nitko nije poželio dobrodošlicu jeseni, a story-ji vrve kafanom i proslavama na kojima se slave rođenja potomstva.
Uvijek mi se činilo da najviše beba na svijet dolazi upravo u ovom periodu, pa sam se obratila sveznajućem Google-u kako bih došla do decidnijih informacija.
I upravo i doktor Google kaže da najveći broj novorođenčadi na svijet dolazi upravo krajem avgusta i u septembru, što je zapravo i logično, znajući koliki je period trudnoće. Ako se vratimo devet mjeseci u rikverc, to znači da se na stvaranju novog života radilo negdje u decembru.
Praznici, kraj godine, veće količine hrane, pa i pića, pa nikog ne boli glava, pa smo opušteni, et voilà, dobrodošlo drugo stanje. Vrlo logično!
Još nisam imala iskustvo bivanja u tom drugom stanju. Imam samo ovo svoje prvo.
Nerijetko ni s njim ne znam izaći na kraj. A čak 80% mojih prijateljica (izmislila sam ovaj brojčani podatak ne bi li zvučao snažnije, iako sam mogla reći i – većina) je prošla kroz trudnoću, porod, nespavanja, dojenja i sav paket koji čini majčinstvo.
Nekoliko mjeseci unazad poslala sam svu ljubav i podršku prijateljici koja se netom porodila, a njen je odgovor osim zahvale uključio i poziv na proslavu u kafani koju organizira njen muž.
Istog dana kad se ona ‘raspada’ od bolova. U bolničkoj postelji. S novim živim ljudskim bićem, teškim cca tri i pol kile, koje su zajedno stvorili, odigrava se proslava.
Nisam ju pohodila!
A na jednoj takvoj sam se našla početkom godine. Zato sve ovo i pišem.
Tata u poderanoj, pa na čvorove povezanoj majici. Muzika uživo, ića i pića na izvoz. Prijatelji, braća, kumovi.
Mama u bolnici.
Uz roj misli koji mi je kružio glavom te večeri, dočepala sam se muzike i manično počela naručivati pjesme inzistirajući da se na početku, refrenu i na kraju svake navede da je pjesma za ________ (ime majke) i _______ (ime tek rođene kćeri), ne bih li podsjetila sve okupljene na činjenicu zbog koje smo se okupili. _______ je rodila _______ .
Achtung! Achtung!
Kasnije sam se trudila shvatiti tradiciju, pa istraživala odakle takav koncept proslava dolazi i šta simbolizira.
Tako sam došla do podataka da cepanje simbolizira kako dosadašnja odjeća ocu više nije odgovarajući omotač. U smislu, novi život, novi ja. Kidam staro, pravim mjesto za novo.
Također, vjeruje se da ovaj običaj svoje korjene ima u prošlosti u kojoj se djeca nisu rađala u porodilištima kao danas, nego u kućama, na poljima, livadama…gdjegod. Dijete je tada trebalo umotati u neki komad tkanine kako bi ga zaštitili od hladnoće. A neko drugo vjerovanje, govorilo je da to ne treba biti ženska odjeća (budi mi se čir na želucu), nego košulja prvog muškarca koji naiđe, ako otac nije u blizini.
Isto tako se vjeruje da se onima koji sudjeluju u cepanju košulje novopečenog oca prenosi sreća, te da će i oni uskoro postati očevi.
I nakon svega pročitanog na ovu temu, a što ima utemeljenje u prošlosti i tradiciji, proslave ovog tipa i dalje nisu uspjele rezonirati sa mnom.
Kasnije sam dublje zašla u polemiku, pa pitala majke, meni znane i neznane, gdje im je partner bio u trenutku poroda, je l’ bilo proslave po rođenju i kako je ista izgledala.
Mahom su partneri bili ispred sale, baš rijetki u sali, mahom na telefonu, cupkali, grizli nokte i čupali kosu. I naravno, većinski pravili proslave već 24 sata po rođenju potomka.
Također, nekolicina žena mi je rekla kako u državnim bolnicama muškarcu nije ni dopušteno prisustvo na porođaju. E, tek sam se tu šokirala!
Ja sam presretna kad se ljudi raduju. Obožavam i kafanu. Smatram da ima ljepote i u razbijenim čašama. Ali se moja srž ne može složiti s prethodno navedenim cepanjima.
Sve te manifestacije mi, izvinite, ali izgledaju krkanski, nimalo emotivno i ne pokazuju nam baš da se na njima previše misli na majku u bolnici. A ona je, uz novorođenče, valjda heroina cijelog događaja.
Dok sam se bavila ovom temom, prijateljica iz Sarajeva mi je rekla da je njen muž nakon rođenja njihove kćeri uzeo porodiljski dopust.
Dobro ste pročitali!
I tate imaju pravo na plaćeni porodiljski dopust, a podaci kažu da ga npr. u Hrvatskoj koristi svega 2% muškaraca. Za Srbiju podatak i ne pronađoh.
Pa kad se odmaknem iz svoje percepcije i pogledam širu sliku, ne mogu, a ne zaključiti koliki je teret stavljen i na muški rod.
Naše muškarce i odgoj i podneblje tjeraju da budu snažni.
Ako pokažu emociju, pi**e su.
Ako zaplaču, pi**etine.
Ako su uz svoju ženu i odluče ne slijediti cepajuću tradiciju, pi**ice.
A da uzmu porodiljski dopust, za ovo patrijarhalno društvo bi valjda bili amebe.
Što se mene tiče, od trenutka začeća, pa svih devet mjeseci promjena mog tijela i hormonalnog roller coastera, za koji je onaj pubertetski mala beba, moj će muškarac morati biti tu.
A kad se budem porađala, zavezat ćemo ga za radijator bolničke sobe, pa mu još k tome stavit i čeličnu kuglu oko noge. I sve će mu košulje ostati u jednom komadu. Pa ćemo onda slaviti zajedno kad dođe vrijeme za to.
Šalu na stranu…
Život koji sam s odabranom osobom stvorila želim s istom i dočekati.
Uz dodir. I pogled. I neprejebiv osjećaj da smo kreirali novu i našu osobu.
Dolazak novog bića na svijet iskustvo je oba partnera!
