Vrijeme leti, deca rastu
Rečenica je koju sam nebrojeno puta u djetinjstvu čula.
Kadgod bih šetala držeći mamu za ruku, a mama zastala da s nekom gospođom progovori nekoliko riječi iz small talk kategorije, razgovor bi uvijek završio sa gospođinom rukom na mom tjemenu uz “eh, vrijeme leti, djeca rastu” rečenicu.
Stvarno, vrijeme leti.
Vidim mu let kad stanem pred ogledalo. Kad zavirim u foto/video arhivu u galeriji svog telefona i kad mi izviri poneka sijeda antena iz fino zalizane niske punđe. Posebno vidim da leti onda kad upoznam odrasle osobe koje su 2000. godište. Dvije hiljadito! Slovima! Šokantno!
Vrijeme stvarno leti, upoznajem odrasle ljude rođene dvije hiljadite godine, a još jučer sam ja bila najmađa u svakom društvu.
Vrijeme leti, djeca rastu. A i ja sam nečije dijete, koje je naraslo! – napisala sam neki dan u svoj dnevnik, razmišljajući o sebi jučer i ovoj danas.
Prošle godine, jedan me doktor pitao čuvam li se sunca.
Svakih 15ak minuta, zaustavljala sam svoj električni bicikl, pa iz torbe vadila SPF 50 i Eucerin Anti-Pigment korektor. Obnovila faktor, pa korektorovom četkicom nemušto prešla preko nausnica, popila malo vode, pa nastavila vožnju do nove skrivene uvale. Kad bih došla na uvalu i smjestila glavu pod prirodni ili improvizirani hlad, hvatala sam ogledalce da provjerim kako stojimo sa suvenirima. Ima li ih ili sam još jedan dan uspjela nadmudriti sunce.
Desetak dana nadmudrivanja kasnije, vratila sam se na kopno. S divnim iskustvima i bez ijedne nove suvenirske fleke. Ali, ljeto još traje. Moja odlučnost isto! Crtu ćemo, hiperpigmentacije fleke i ja, podvući kad djeca koja su narasla krenu u školu, dok mi odrasli budemo kukali kako su tako brzo postali veliki i kako nam je, nismo se ni okrenuli, već stigla jesen.
