Kako je živeti u najboljem gradu na svetu? Teodora ima odgovor
Kopenhagen, iz ugla studentkinje.
Kada čujemo „najsrećnija zemlja na svetu“ ili „najbolji grad na svetu“, odmah pomislimo na Skandinaviju – s razlogom. Kopenhagen, prestonica Danske, već dve godine zaredom je proglašen najboljim mestom za život na čitavoj planeti, prema relevantnim i merodavnim kriterijumima.
Kopenhagen je dobio titulu najkomfornijeg grada za život na svetu prema zvaničnom izveštaju Global Liveability Index za 2026. i 2026. godinu, koji objavljuje Economist Intelligence Unit (EIU), ostvarivši ukupnu ocenu od 98 od mogućih 100 bodova. Ovim rezultatom danska prestonica je drugu godinu zaredom ostala na samom vrhu globalne rang-liste koja obuhvata ukupno 173 grada širom sveta.
Indeks, koji se objavljuje u okviru dugogodišnje godišnje tradicije istraživanja, procenjuje kvalitet života kroz pet ključnih kategorija: stabilnost, zdravstvenu zaštitu, kulturu i životnu sredinu, obrazovanje i infrastrukturu. Kopenhagen je ostvario savršen rezultat od maksimalnih 100 bodova u čak tri posmatrane kategorije, uključujući infrastrukturu, dok je u preostale dve kategorije zabeležio visoku ocenu iznad 95 bodova.
Kako izgleda živetu u tako besprekorno uređenom gradu? Poželeli smo da čujemo iskustvo iz prve ruke. Teodora Basarić je odlučila da se iz Gradiške u Bosni i Hercegovini preseli u dansku prestonicu kako bi studirala i istovremeno radila.
Ona je u Kopenhagen doputovala tokom pandemije, a u narednim godinama je blisko upoznala ritam života – i podelila nam je svoje utiske života na skandinavski način.
Teodora o životu u najboljem gradu na svetu
Pre svega, živiš u gradu koji je drugu godinu zaredom proglašen najboljim za život na celom svetu. Zbog čega misliš da je Kopenhagen dobio to priznanje – iz tvog ličnog ugla?
Možda zvuči tipično za jednu Vagu, ali meni je balans uvijek bio važan. Upravo je to riječ koja mi prva padne na pamet kada pomislim na Kopenhagen.
Iz mog ugla, to nije najbolji grad za život zato što je savršen, nego zato što je izuzetno dobro izbalansiran.
Ovdje postoji osjećaj da život nije nešto što odgađate za vikend, godišnji odmor ili penziju. Kvalitet života sastavni je dio svakodnevice. Ljudi žive prilicno neopterećeno, mir dolazi prije svega, a posao nije najvažnija stvar na svijetu. Naravno, iza takvog načina života stoji i visok nivo društvene i ekonomske sigurnosti, što ga čini lakšim za ostvariti. Postoji veliko međusobno povjerenje, osjećaj sigurnosti i zajednice, a rekla bih da su upravo to neki od osnovnih preduslova sreće.
Trebalo mi je dosta vremena da se prilagodim i naučim da se sreća ne vezuje isključivo za velike događaje, već za male stvari koje radite svakog dana. Upravo ta dosljednost u kvalitetu života, po mom mišljenju, najveći je luksuz koji Kopenhagen nudi. Ne morate ulagati poseban napor da biste živjeli kvalitetno; sistem vas gotovo prirodno usmjerava ka zdravijim i održivijim izborima. Vremenom vas to pomalo razmazi i postane teško zamisliti drugačiji način života. Upravo zato razumijem zašto se iz godine u godinu nalazi na vrhu ovakvih listi.
Koji su ti bili prvi utisci kad si se doselila u grad i kako su se menjali vremenom?
S obzirom na to da je moja prva godina ovdje prošla u pandemiji, to je u velikoj mjeri oblikovalo moj prvi utisak o gradu. Prazni gradovi kod mnogih izazivaju nelagodu, ali meni je djelovalo kao da imam rijetku priliku da Kopenhagen upoznam najprije kroz njegov prostor i arhitekturu.Volim romantizovati taj početak i svoj prvi dolazak.
Sjećam se da sam izašla iz voza, a kondukter me gotovo ispratio do lifta obasjanog jakim žutim svjetlom. U pozadini je svirala klasična muzika. Objasnio mi je da su i žuta svjetla i muzika postavljeni kako bi otežali ovisnicima da pronađu venu. Bio je to
pomalo neobičan, gotovo filmski uvod u grad. Vremenom sam sve manje primjećivala takve detalje. Grad je za mene postao manje predmet posmatranja, a više mjesto kojem pripadam. Danas ga doživljavam kroz ljude, rutine i osjećaj doma, ali mi je drago što sam ga prvo upoznala kroz tu sporiju, gotovo nestvarnu pandemijsku perspektivu.
Šta od javnih usluga najbolje funkcioniše u gradu i zbog čega tako dobro funkcioniše?
Vrlo rijetko će se desiti da se zaglavite u saobraćaju, to gotovo da ne postoji.
Javni prevoz je izuzetno dobro organizovan, a uz biciklističku infrastrukturu možete stići gotovo bilo gdje u gradu za manje od pola sata. Ono što mi je posebno zanimljivo jeste da bicikl ovdje nije rekreacija nego ravnopravno prevozno sredstvo. Mnogi ljudi
svakodnevno njime dolaze na posao, a radna mjesta su tome prilagođena, pa su tuševi, svlačionice i prostor za bicikle sasvim uobičajena stvar. Mislim da upravo zato cijeli sistem funkcioniše tako dobro. Nije dovoljno samo izgraditi biciklističke staze,
potrebno je organizovati grad tako da ljudima bude jednostavnije da izaberu bicikl nego automobil.
Na koje sve načine stanovnici brinu o gradu?
Mislim da stanovnici Kopenhagena brinu o gradu prvenstveno tako što ga doživljavaju kao zajednički prostor, a ne kao nešto što pripada nekome drugome. Postoji visok nivo povjerenja i podrazumijeva se da svako uradi svoj dio, bilo da je riječ o odvajanju otpada, odgovornom korištenju javnih površina ili jednostavno ostavljanju prostora onakvim kakvim biste željeli da ga zateknete.
Održivost je duboko utkana u svakodnevni život i primjećuje se u mnogim malim odlukama.
To se vidi u stvarima poput toga da ne uzmete plastičnu vrećicu kada nije potrebna, da do posla odete biciklom kada je moguće ili da razmislite od kojih materijala je napravljen proizvod koji kupujete. Na prvi pogled to djeluju kao sitnice, ali kada takve navike praktikuje veliki broj ljudi, one imaju ogroman uticaj na grad.
Ipak, često sam vodila zanimljive razgovore na tu temu jer je mnogo lakše razmišljati o održivosti kada su vam osnovna egzistencijalna pitanja riješena. Upravo zato mi se čini da je u Kopenhagenu briga o gradu i okolini toliko prirodna da je ljudi gotovo i ne doživljavaju kao poseban napor. Gradovi se ne mijenjaju samo velikim projektima, nego i svakodnevnim odlukama pojedinaca, a mislim da su stanovnici Kopenhagena toga vrlo svjesni.
Koji su najlepši delovi grada – tvoja omiljena mesta ili neki „skriveni“ delovi koji samo lokalci znaju?
Ovo mi je vjerovatno najteže pitanje jer se odgovor mijenja zavisno od raspoloženja i godišnjeg doba. Nørrebro volim zbog njegove kulturne raznolikosti i energije. Frederiksberg Have mi je posebno drag jer usred velikog grada uspijeva da djeluje
gotovo nestvarno mirno u bilo koje doba godine. Odatle često nastavim šetnju prema Vesterbro, jednom od onih dijelova grada gdje najviše volim da posmatram arhitekturu, ljude i način na koji se grad mijenja iz ulice u ulicu.
Kada su u pitanju manje poznata mjesta, često preporučujem Klampenborg i Dyrehaven. Teško je povjerovati da se toliko prirode nalazi tako blizu grada, a uvijek mi je poseban doživljaj vidjeti jelene koji se slobodno kreću parkom. Ako vas zanima savremena arhitektura, preporučila bih i Refshaleøen te CopenHill, vjerovatno jedan od najboljih primjera kopenhaške sposobnosti da spoji funkcionalnost, održivost i zabavu.
I dalje mi je fascinantno da na krovu spalionice otpada možete skijati ili se penjati na jedan od najviših umjetnih zidova za penjanje. Od kulturnih mjesta posebno volim Cisternerne. Teško je opisati atmosferu bivšeg podzemnog rezervoara za vodu koji je pretvoren u izložbeni prostor. Trenutna izložba Seven Deaths Marine Abramović samo je još jedan razlog da ga posjetite.
Kakva je atmosfera grada radnim danima, a kakva vikendom? Koja su tvoja omiljena dešavanja u Kopenhagenu?
Danci imaju zanimljivu sposobnost da maksimalno iskoriste dan i često imam utisak da njihov dan zapravo ne završava kada završi radno vrijeme, nego tada tek počinje. Posebno ljeti, kada su dani jako dugi. Nakon posla idu na trening, večeru, druže se s prijateljima, bave se hobijima ili jednostavno provode vrijeme napolju. Postoji gotovo nepisano pravilo da, ako je vani sunce, morate izaći iz kuće.
Vikendom je atmosfera opuštenija. Parkovi, kanali i gradske plaže puni su ljudi, a mnogi odlaze u svoje vikendice kako bi se odmorili i proveli vrijeme u prirodi. Upravo taj odnos prema slobodnom vremenu jedan je od aspekata danske kulture koji mi se najviše dopada. Ponekad čak imam utisak da je ono ovdje vrijednija valuta od novca.
Ljudi veoma ozbiljno štite vrijeme koje imaju za porodicu, prijatelje, hobije i odmor.
Kada su u pitanju dešavanja, nekad se šalim da Kopenhagen ima najbolji PR tim u Evropi. U posljednjih nekoliko godina grad se zaista pozicionirao kao jedno od najzanimljivijih mjesta za kulturu, dizajn i modu, pa gotovo uvijek postoji nešto zanimljivo za posjetiti. Lično volim CPH:DOX, koji je danas jedan od vodećih svjetskih festivala dokumentarnog filma, kao i Copenhagen Architecture Festival i 3daysofdesign. Ako vas više privlači muzika, izdvojila bih Distortion, kada se grad na nekoliko dana pretvara u jedno veliko ulično slavlje, ali i O Days, relativno novi festival koji je za kratko vrijeme stekao odličnu reputaciju zahvaljujući programu i organizaciji.
Često čujemo da su Danci hladni i nepristupačni, da je teško sprijateljiti se s njima. Kakva su tvoja iskustva?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje bez generalizovanja. Kao i kod nas, i ovdje postoje velike razlike od osobe do osobe. Ipak, rekla bih da Danci imaju jednu zanimljivu osobinu: vrlo su ljubazni, a tu ljubaznost stranci često zamijene za početak prijateljstva. Kao neko ko dolazi s Balkana, na početku sam često mislila da sam s nekim ostvarila mnogo dublji odnos nego što je to zaista bio slučaj. Oni su srdačni i poštuju sagovornika, ali to ne znači nužno da žele proširiti svoj uži krug prijatelja. Njihova ljubaznost ponekad može biti pomalo zbunjujuća za nas koji dolazimo iz kultura u kojima se granica između poznanika i prijatelja mnogo brže briše.
Lično imam mnogo kolega i saradnika, ali manje odnosa koje bih po našim balkanskim standardima nazvala prijateljstvom. S druge strane, primijetila sam da se stranci vrlo lako povezuju jedni s drugima jer dijele slično iskustvo prilagođavanja novoj sredini. Zato bih rekla da Danci nisu hladni, već selektivni. Potrebno je više vremena da vas puste u svoj najuži krug, ali kada se to desi, ta prijateljstva su uglavnom vrlo stabilna i dugotrajna.
Koje navike građana Kopenhagena su te najviše iznenadile – a na koje ti je bilo najteže da se navikneš?
Jedna od stvari koja me najviše iznenadila bila je koliko unaprijed planiraju društveni život.
Nije neobično da se kafa, večera ili druženje dogovaraju mjesec dana unaprijed.
To mi je vjerovatno i danas najteži dio za prihvatiti, jer mi poneka nedostaje spontanost na koju smo navikli na Balkanu, ono kada nekoga nazoveš u pet popodne i vidiš se s njim u šest. S druge strane, upravo se u tome vidi njihova kultura. Poštuju tuđe vrijeme i obaveze, a takav način organizacije omogućava im da pronađu prostor za sve što im je važno. Možda je baš to jedan od razloga zbog kojeg njihov work-life balance djeluje manje kao mit, a više kao nešto što svjesno grade.
Iznenadio me i potpuno drugačiji odnos prema javnim prostorima. Ljudi ljeti sjede, čitaju, sunčaju se ili organizuju piknike na grobljima. Groblja su ovdje uređena tako da zaista podsjećaju na parkove i mnogi ih koriste kao mjesta za boravak. Iako razumijem zašto, to je jedna od rijetkih stvari prema kojima i dalje imam malu dozu balkanskog otpora. Zanimljiv mi je bio i gotovo potpuni izostanak service kulture na koju smo navikli.
U kafiću često sami naručujete za šankom, sami donosite piće do stola i sami sklanjate za sobom. Taj mentalitet primjećuje se i van ugostiteljstva. Mnogi ljudi sami kreče stanove, postavljaju podove, sastavljaju namještaj ili se upuštaju u manje renovacije koje bismo mi vjerovatno odmah prepustili majstorima. Na to sam se vremenom navikla i danas čak vidim određenu logiku u tome, ali priznajem da se i dalje ponekad iznerviram kada platim espresso skoro šest eura, a onda pola usluge obavim sama.
Koji „insajderski“ savet bi dala turistima koji dolaze u grad?
Svako godišnje doba u Kopenhagenu ima svoje čari, ali mislim da grad svoj puni potencijal pokazuje ljeti. Ako ne volite ekstremne vrućine, kopenhaško ljeto je gotovo idealno. Temperature rijetko prelaze 25 stepeni, pa možete istog dana obilaziti grad, voziti bicikl i provesti nekoliko sati uz more.
Moj insajderski savjet bio bi da ne jurite samo poznate znamenitosti. Kopenhagen se, po mom mišljenju, najbolje upoznaje kroz male rituale. Uzmite kafu za ponijeti, sjednite uz kanal i izgubite nekoliko sati u nekom od gradskih parkova. Mislim da se duh Kopenhagena mnogo bolje osjeti na gradskoj plaži, uz kanal ili na klupi u parku nego u redu za fotografisanje pored Male sirene.
Ako bih morala izdvojiti jedno mjesto, to bi vjerovatno bila La Banchina, jer spaja more, saunu i taj opušteni način života zbog kojeg se mnogi zaljube u Kopenhagen. Ukoliko dolazite zimi, probajte nešto što sam na početku iskreno mrzila, a danas obožavam: kombinaciju saune i hladnog kupanja u moru. To je vjerovatno najbrži način da se osjećate kao lokalac. I za kraj, možda najvažniji savjet: ako se tokom vašeg boravka pojavi sunce, otkažite sve ostale planove.
Najzad, šta mi na Balkanu možemo da naučimo i usvojimo od Kopenhagena, kako bi ulepšali naše gradove?
Mislim da gradove ne čine ljepšim samo dobra arhitektura, parkovi ili infrastruktura, nego i ljudi koji u njima žive. Zato bih rekla da sve kreće od obrazovanja. U Danskoj se već od ranog uzrasta podstiču kritičko razmišljanje, diskusija, samostalnost i preuzimanje odgovornosti za vlastite odluke. Postoji mnogo manje hijerarhije i mnogo više prostora za postavljanje pitanja i razvijanje vlastitog mišljenja. Vjerujem da upravo iz toga proizlazi i određena neopterećenost društvenim očekivanjima koju sam primijetila kod ljudi.
Ne postoji toliko snažan osjećaj da morate unaprijed isplanirati cijeli život ili da vas jedna odluka određuje zauvijek.
Upoznala sam mnogo ljudi koji su mijenjali karijere, vraćali se na fakultet, pokretali kreativne projekte ili jednostavno odlučili da probaju nešto novo. Mislim da upravo tu leži dio njihove sreće. Ljudi pronalaze vrijeme za hobije, kreativnost i stvari koje ih ispunjavaju. Kada njegujete taj dio sebe, manje ste frustrirani i manje živite s osjećajem da vas jedna odluka određuje za cijeli život.
Možda zvuči kao odgovor koji nema mnogo veze s urbanizmom, ali vjerujem da ljepši gradovi nastaju kada imaju zadovoljne,
znatiželjne i aktivne stanovnike. To je vjerovatno najvažnija stvar koju bih voljela da preuzmemo od Kopenhagena.
Fotografije: Privatna arhiva