
Prag nije destinacija koja mi je bila visoko na listi – igrom slučaja ulovila sam karte za koncert na koji sam veoma želela da idem i to je bio povod da se spakujem, pronađem smeštaj u delu grada koji su lokalci ocenili kao najlepši i uputim se na solo putovanje od tri dana u grad za koji sada tvrdim da definitivno treba da se nađe na svačijoj listi.

Krenula sam bez jasnog plana šta sve želim (i treba) da vidim. Ovo nije tipično za mene, volim da prostudiram svako mesto koje posećujem – napravim mapu sa svim lokacijama vrlo jasno obeleženim bojom i znakom, kartama za muzeje i galerije već kupljenim unapred i naravno uračunatim vremenom za opuštanje i spontanost, jer je i to važno za uspešan odmor.
Stigla sam samo sa sećanjima mesta koje sam videla kada sam prvi put, pre 10 godina posetila tada svoj prvi veliki evropski grad.
Takođe, nikada ranije nisam putovala sama, pa je ovo bio pravi trenutak da iskusim kako izgleda putovanje kada sam potpuno prepuštena sebi, svojim željama, bez jasnog plana i sa mnoštvo mogućnosti da upoznam ovaj grad i sebe u njemu.



Prag zaista ima sve, dvorac, gotiku, arhitekturu novijeg datuma poput kuće koja pleše za koju sam sigurna da smo svi videli u knjizi iz likovnog u osnovnoj školi, barok i renesansu, uređen javni prevoz, dobru kafu, peciva i pivo u gotovo svakom lokalu, druželjubive ljude, parkove, reku, čak i cat café koji je bio moja prva stanica na ovom putovanju jer logično da se tako nešto našlo odmah pored mog smeštaja.



Depeche Mode, Lenon, ti i ja
Pored astronomskog sata, koji nam se javlja svakog punog sata još od 1410. godine verovatno najpoznatiji simbol ovog grada je Karlov most.
Prepun istorije, turista koji imaju jasan plan ispred kojih skulptura se fotografiše, a koje moraju da se dotaknu za sreću, karikaturista, raznoraznih prodavaca koji jedva čekaju da vas ubede da je njihova roba najbolja pa zato i najskuplja, golubova, prosjaka i lokalaca koji samo žele da pređu reku.

Prva gužva na koju naletite kada prelazite most jeste na mestu gde su se Depeche Mode u martu 1988. godine uslikali, a potom je nastao trend rekreiranja ikonične scene.
Ljudi čekaju svoj red da brzo uhvate ovaj trenutak, uskoče u ulogu rok zvezda i nastave dalje.



Kada pređete most nastavite da šetate malim ulicama, skrenite jednom desno drugi put levo i možda ćete kao i ja slučajno naleteti na nešto što ste hteli da vidite kada ste prvi put bili, ali ste nekako propustili – Lenonov zid.
Da, to jeste samo zid, pored kojeg je parking, po neki kafić ili prodavnica. Da, više se ne vidi lik Lenona jer je sada prekriven grafitima, porukama, stikerima, stihovima i nalepnicama sa važnim porukama.



Fotografi cene nevidljivost, kada negde otputujem uvek pronađem poziciju iz koje mogu da upijem atmosferu, primetim kako ljudi reaguje na ono što vide, i naravno suptilno ufotkam detalje koji mi privuku pažnju, ovaj grad mi je to omogućio na svakom ćošku.





What’s your pleasure?
Glavni razlog mog dolaska u Prag bio je koncert Džesi Ver, mog idola. Prvi put sam je slušala uživo 2018. godine kada je u sred Kalemegdana oživela svoj album Glasshouse. Čekala sam da se ponovo vrati u Beograd, ali kako se to još uvek nije desilo, doputovala sam ja do nje.
Njeni koncerti su energični, vizuelno besprekorni i izuzetno seksi.
Džesi svojim šarmom, britanskim humorom, prirodnom lepotom (da ovo naglašavam kao važno, jer je zaista retko danas videti prirodno telo i lice koji nisu postali žrtva okrutnih standarda lepote), koreografijom, kostimima i cvetnim ukrasima na glavi priređuje nastupe koji nas inspirišu, pokreću, zavode, oživljavaju.
Meni je lično sve u vezi ovog koncerta bilo savršeno, uživala sam u svakoj pesmi, više puta susrela pogled sa njom uz osmeh, potvrdila teoriju da svaki nastup treba da ima lepe plesače jer nema ništa lepše od tela koje se samouvereno kreće u ritmu.
Nisam odolela da napravim nekoliko snimaka koje sam pogledala sigurno već deset puta. Na prethodnom koncertu nisam napravila nijednu sliku ili video, sada mi je bilo neophodno da imam nešto zauvek.

Vinohrady
Šetnja kroz deo grada koji mi je postao dom na tri dana – Vinohrady – još jedna je preporuka.
Dovoljno blizu i daleko od centra, pun idiličnih parkova, bistroa i restorana, cvećara, ljudi koji su nasmejani jer su izgleda svesni svog okruženja, zgrada u ar nuvo stilu koje čine estetiku ovog dela grada.



Pravo mesto koje vas natera da pomislite da biste mogli istog trenutka da se preselite i započnete svoj novi život u novoj državi.
Prag je prepun analognih aktivnosti: photobooth kao prilika za instant uspomenu, lokali sa radionicama kuvanja, crtanja i slikanja, mnoštvo koncept radnjica koje pokazuju da je print itekako vrlo relevantan. Neke od mojih omiljenih su Bohéma, Pragtique, Artisème i Papelote.


Svoj poslednji dan u Pragu proslavila sam uz večeru u restoranu U Kalendů koji se nalazi tik uz reku. Došla sam bez rezervacije, ali sa puno sreće jer su mi našli mesto odmah, poručila sve što su mi preporučili, iako neke stvari nisam nikad probala i u normalnim uslovima verovatno ne bih, ali ovo je ipak bila posebna prilika.



Veče sam završila noćnom šetnju po centru grada koji srećom ima samo toplo svetlo, bele sijalice nećete naći ovde.



Ako me je nešto naučilo ovo putovanje, to je da mi uživanje zaista dobro ide, da je potpuno okej da negde odete bez ikakvog plana, da su solo putovanja nešto što svako treba da iskusi barem jednom u životu – i da je Prag grad koji sam nepravedno zapostavila.



Nadam se da sam inspirisala nekoga da ga poseti!
Fotografije: Anja Pantelić





















