Povezano
Stoici su emocije povezivali sa kontrolom, a njihove drevne lekcije i dalje se mogu primeniti na savremeni svet i naše živote. Ako želimo da izbegnemo tugu, strah, zavist i druge negativne emocije, moramo naučiti da razlikujemo stvari koje su u našoj kontroli od onih koje to nisu.
Sve što je spoljašnje u odnosu na nas nije u našoj potpunoj moći – ili bar ne u potpunosti. Jedina stvar koja je u potpunosti pod našom kontrolom jeste naš um, kažu stoici. Kada je reč o onome nad čim nemamo potpunu kontrolu, igramo igru, dajemo sve od sebe, ali se ne opterećujemo ishodom – jer, ako smo dali najbolje od sebe, to nije odraz naše vrednosti.
Poput stoičkog strelca, činimo sve što možemo da precizno odapnemo strelu. Ali onog trenutka kada je pustimo, i strela – a s njom i uspeh našeg delovanja – više nije u našoj vlasti.
Zato nastojimo da budemo vredni ljubavi, a ne da budemo voljeni, jer je prvo u našoj moći, dok drugo nije. Ili nastojimo da pišemo dobro, a ne da postanemo autori bestselera, jer je pisanje u našoj kontroli, a uspeh knjige nije.
Sve dok se usredsređujemo na ono što je u našoj vlasti, bićemo mirni i srećni. Ali ako počnemo da se bavimo onim što nam izmiče, postaćemo anksiozni, ljuti i nesrećni – i to na krajnje klimavim osnovama, piše Psychology Today.
Život, kaže stoičar Epiktet (umro 135. godine), nalik je igri s loptom: ako nam je više stalo do same lopte nego do igre, to više nije igra, već tuča – i nikakva zabava. Važno je ne prisvajati loptu, niti čak nužno pobediti, već igrati i uživati u najboljoj mogućoj igri.

Stoici i princip pristanka
Zenon iz Kitiona (umro 262. p.n.e.), osnivač stoičke škole, učio je da se znanje stiče procesom koji je nazvao katalepsis (grčki: grabljenje, prihvatanje), a koji je ilustrovao kroz četiri uzastopna gesta rukom:
- Najpre je pružio otvoreni dlan, da predstavi utisak (senzorni doživljaj ili ideju u umu).
- Zatim je savio prste u oblik kandže, da predstavi razum koji pristaje na utisak.
- Potom je stisnuo šaku, da predstavi shvatanje, odnosno katalepsis.
- Najzad, obuhvatio je tu šaku drugom rukom, da predstavi znanje.
Mogućnost da na utiske pristanemo ili ih odbacimo jedina je stvar koja je, u konačnom smislu, potpuno u našoj moći.
Stoici kažu da bi najviša briga trebalo da nam bude odbacivanje svakog utiska koji ne prolazi test objektivnosti. Snažan utisak može zahtevati vreme da se obradi: čak i ako ga odbacimo, do tada ostajemo pod njegovim uticajem.
Tako je jednom, tokom oluje na moru, primećeno da je jedan stoičar prebledeo i postao nemiran – iako, za razliku od ostalih, nije jaukao ni očajavao. Kada su ga pitali zašto, odgovorio je da i stoici mogu u prvi mah biti uzdrmani, sve dok ne uspeju da primene razum.
Pravilna upotreba utisaka odgovara onome što se u savremenoj kognitivno-bihevioralnoj terapiji naziva „kognitivno distanciranje“. To je, kaže Epiktet, „osnova samog Božjeg blagostanja“ i ono što nas najviše razlikuje od dece i životinja.
Mala deca su stalno preplavljena svojim utiscima, pa prelaze iz jedne emocije u drugu. Mama im uzme igračku i oni plaču; pa im pruži kolač i zaboravili su na igračke. Ono što nama odraslima treba nisu kolači, ni stalne utehe, ni antidepresivi, već tačni utisci – jer u suprotnom ostajemo večno kao deca uvećanih godina.
Ako smo, na primer, nervozni ili uplašeni, to je u suštini zato što želimo da kontrolišemo ono što zapravo nije u našoj potpunoj kontroli. Drugim rečima, želimo da stvari ispadnu na određeni način, umesto da shvatimo i prihvatimo da će se desiti onako kako moraju.

U tom smislu, strah je naličje nade: jer upravo zbog toga što se nadamo – mi se i plašimo. Epiktet u Razgovorima kaže: „Kada vidim čoveka zabrinutog, pitam: Šta to ovaj čovek želi? Ako ne bi želeo nešto što nije u njegovoj moći, kako bi mogao biti zabrinut?“
Pošto budućnost nije u našem daru, i nada i strah su suvišni, kažu stoici. Štaviše, kontraproduktivni su, jer bi bilo mnogo korisnije usredsrediti se na ono što je zaista u našoj kontroli.
Ako, na primer, treba da održimo govor, dovoljno je teško pripremiti se i održati ga dobro, a da se još dodatno brinemo o tome kako će biti primljen – što, naravno, nije u našoj vlasti. Briga nam samo otežava život i rizikujemo da dobijemo tremu i sabotiramo vlastiti nastup. Ako smo, pak, smireni i dobro pripremljeni, vrlo je verovatno da će govor biti lepo prihvaćen.
Rečima Seneke: „Više nas stvari plaši nego što nas zaista pogađa, i više patimo u mislima nego u stvarnosti.“
Foto: Wikipedia